Zaprežna kola s jednim ili parom konja koji ih vuku u krajiškim selima nekad je imalo skoro svako domaćinstvo. Danas se takvo što vrlo rijetko može naći, ali ljubav prema ovim plemenitim životinjama i dalje je prisutna kod mnogih Krajišnika.
Oni u Sanskom Mostu okupljeni su oko Konjičkog kluba „Potkovica“, koji je u samom vrhu ovog sporta. Takmičarska sezona u BiH počinje upravo ovdje, 20. aprila.
Trening u Mađarskoj
– Ovdje u Sani, u ovim štalama imamo dvanaest-trinaest konja. Velika Kladuša ima nekoliko grla, Bihać četiri-pet. Najjači konjički sport je u Sanskom Mostu. Ova grla pobjeđuju, ali ostvaruju i druga i treća mjesta na brojnim takmičenjima – kaže nam Idriz Bašić iz ovog kluba.
Nazif Merdanović, također član Konjičkog kluba „Potkovica“, kaže da je uzgoj konja ljubav koje se čovjek teško odriče.
- Otac nam se godinama bavio uzgojem konja pa se zbog starosti povukao, ali je to naslijedio moj mlađi brat Nedžad, koji ovdje ima jedno grlo – Origamija, a ima i jednog dvogodca koji je na treningu u Mađarskoj - kaže Nazif.
Budućnost sporta
Dodaje da je najteže nabaviti kvalitetno grlo.
–Ti možeš dati za konja dvadeset-trideset hiljada eura, dođe tu, ne potroši se. Ne može napraviti ništa. Neko s manje para zna „potrefiti“ grlo koje pokaže vrlo dobre rezultate – kaže nam Merdanović.
Da budućnost konjičkog sporta u sanskoj općini nije upitna, garantira i podmladak. Najmlađi član je Ajdin Hodžić, koji sve slobodno vrijeme provodi upravo s konjima. Prvi susret s njima imao je zahvaljujući komšiji Idrizu Bašiću, koji je mahalskoj djeci dopuštao da se s njima igraju. Kako kaže, svako ima svog mezimca među konjima.
- Idriz Bašić prije tri godine prodao je jednog konja, Windows Cenza, u Srbiju. Radi se o grlu koje vjerovatno više nikad neće doći na Balkan. Kod Idriza je bio osamnaest godina. Ja sam s njim odrastao. Kad smo ga vozili u prikolici za Srbiju, plače on, plačem ja. To je velika ljubav – kaže Ajdin.
Naši sagovornici naglašavaju da se konju treba posvetiti mnogo vremena i rada. Rano ujutro treba ga nahraniti, izvesti, pustiti da se istrči, uvečer ga nahraniti, očistiti... Ističu da to ne predstavlja problem, jer se time bave iz velike ljubavi.
Sanjani, u želji da svoja grla odvedu i na međunarodna takmičenja, ulažu napore kako bi bili primljeni u Konjički savez BiH.
Kako poručuju, uprkos odlasku ljudi, visokoj cijeni grla, koja dostižu i do nekoliko desetaka hiljada eura, u Sanskom Mostu konjički sport „nastavlja svoj galop u budućnost“.
Konjički sport, kako kažu naši sagovornici, uz veća ulaganja u infrastrukturu mogao bi biti i dio turističke ponude Sanskog Mosta. Do tada, bez obzira na sve, svih 365 dana u godini na gradskom hipodromu zaljubljenici u ovaj sport sve svoje vrijeme posvećuju brizi za ovu plemenitu životinju.
Jahanje po hladnoći i u pet ujutro
Uz vlasnike, najviše vremena s konjima provode treneri. U Sanskom Mostu trenutno su ih dvojica. Jasmin Okčić jedan je od njih.
- Treniranje je veoma zahtjevan posao. Pa, eto, kolika je Sana, jedino još ja i jedan moj rođak jašemo. Nije to baš ni tako lako kao što narod misli. Kad je zima, snijeg, hladno, tad jašemo usred dana, a kad je ljeto, jašemo u pet ujutro, dok ne ugrije, da konjima nije vruće – kaže Okčić.