Utakmice 27. kola Premijer lige u fudbalu iliti nogometu odigrane su jučer. Najveći dio čitalaca, gledalaca, žitelja, paćenika nezainteresiran je za tu činjenicu, ne tiče ih se. Kakva Premijer liga, kakav fudbal i kolo. Da je strujno pa hajde, nego dvadeset sedmo...

Ne bi u činjenici da je išta odigrano bilo ikakve značajnosti niti bi trebalo spominjati tu trivijalnost koja zaokuplja manje pažnje od saobraćajne nesreće, nego se jučer desilo nešto što najbolje ilustrira šizofreniju u kojoj živimo. To što se desilo vezano je za fudbal/nogomet, no ima i drugih zanimljivih prilika.

Postoji Staša Košarac. On je iz SNSD-a, korporacije od koje mnogi imaju više koristi nego od bilo koje fabrike u BiH. Pored njega živi, egzistira Vukota Govedarica, on je iz SDS-a. Ne može Staša smisliti Vukotu. Optužio ga je da u BiH provodi probosansku, umjesto valjda prouzbekistanske, ako već ne prosrpske politike, ovaj je njemu nešto odgovorio i tako. Da ne zamaramo mnogo s tim, uglavnom - cirkus.

Malo nakon što su se riječima, rečenicama i saopćenjima ispogađali, krenulo je kolo. Utakmice otužne lige koje su se redom prenosile na televiziji. Prvo duel u Tuzli, od pola pet, pa onda okršaj Širokog i Zrinjskog.

Ovaj što ovo piše bio je jednom u "Udovicama", restoranu smještenom između Mostara i Čitluka. Bio je zapravo nekoliko puta, volio bi, iskreno, da je tamo češće, ali tada, oko 2007., baš u tom objektu saznao je jednu nevjerovatnu istinu: Više se, kazao je jedan prodavač automobila, ne mogu žitelji Mostara i Širokog, nego što ovi iz zapadnog Mostara ne podnose ove iz istočnog. Jednom su, kaže, došli navijači Zrinjskog i sijaset stolica počupali svijetla obraza, ovi im pravo zamjerili.

Elem, igralo se, igralo. Odskakala u Tuzli lopta, svoju neku privatnu politiku vodila, a onda su domaći navijači počeli skandirati "Zrinjski, Zrinjski". Na utakmici, dakle, između Slobode i Sarajeva. No, ne lezi vraže, samo pola sata kasnije, u Širokom domaći navijači zapjevaše "Bit će Zrinjski k... šampion" i tako pronesoše zanimljivu sliku o državi u kojoj je sve dabogsačuva.

U Tuzli navijaju ne za svoju ekipu već protiv Sarajeva, u Širokom ne za Široki već protiv Zrinjskog. Situacija je to, vjerovatno, nezabilježena u modernoj historiji. U samo nekoliko minuta razmaka dobismo potvrdu da je BiH zapravo najmultietničkija zemlja na svijetu. Više se vole Drugi, nego bilo gdje.

U BiH  niko ni s kim ne može, ali što se ne mogu ljudi između sebe, to je već poezija. I nije uopće bitno navijati za "svoju" ekipu, samo nek' je onoj tuđoj loše.

O spominjanju Markala u Zenici nećemo ovom prilikom, kao ni o vrijeđanju istinskih ljudeskara, kao što je, naprimjer, Ivica Osim, jedan od rijetkih građana BiH kojem na granicama ne traže pasoš jer znaju o kome se radi.

Pričao je jednom jedan simpatičan vic. Uhvatio nekakav u BiH zlatnu ribicu i kaže ona tom nekakvom: "Pusti me, ispunit ću ti želju, ali ima jedna kvaka: Šta god zamisliš da ti se ostvari ili da dobiješ - isto će dobiti i tvoj komšija." Razmišljao je, razmišljao taj nekakav i naposlijetku reče ribici: "Ma, hajde, evo, pustit ću te, ne treba mi ništa, nemoj, bogati, da moj komšija ima išta."

Nevjerovatno, ali tako je to kod nas. Malo ko uopće nekoga u BiH voli. Ako su emocije u pitanju, dominantna je mržnja.