Dogovarati intervju sa Mišom Marićem (80) veoma je zanimljivo. Majstor pisane i izgovorene riječi od obične e-mail komunikacije napravi istinski ugođaj.
Čovjek i esteta jednog drugog vremena, prema mišljenju mnogih sretnijeg i boljeg od ovoga danas, neizlječivi Mostarac, hodajuća enciklopedija, pjesnik, novinar, boem, utemeljitelj “Mostarskih kiša”, iako se, kako kaže, zarekao da više neće davati intervjue, za “Dnevni avaz” prekršio je svoje obećanje.
Marić već dugi niz godina živi u Velikoj Britaniji. Kaže: “Nisam u Londonu, velika je gužva za moj ukus pa sam pobjegao 200 milja na jugozapad, mjesto se zove Egzeter. Pisem jugozapad s napomenom da na zapadu nema juga...”
Izgubljeni raj
Rekli ste u pripremi intervjua da se javljate iz svog “izgubljenog raja”. Zašto?
- Jer me vaš ljubazni poziv zatekao na dvije adrese. Uz PC na prognaničkoj u Velikoj Britaniji i Skype na 17. spratu “Bosmala. U tome što vam rekoh je moja sreća, moj neprebol. Tu sam rođen, živio pa zijanio. Preciznije, poharali me, najurili, obogaljili… Otud mi je zavičaj, kao sudbinskoj braći po daljinama, izgubljeni raj.
Kazali ste i kako je aktivna Vaša e-mail adresa, a Vi sami sve manje.
- Dugo hodim, kratko mi je ići pa ne deverim sa životom, život devera sa mnom i nadam se da će me se uljudno kutarisati. Okrećem se počesto da provjerim jesam li godine upotrijebio da valja. I, čini mi se, nisam omanuo. Pa sam spokojan u čekaonici za vječnost. Osim što ću oreziliti svoje curice Azru, Milenu, Bellu. Bellu posebno, 6. maja joj sedam. Uči me unuka šta znači biti djed, nisu mi dali da svoje upamtim, odlična je učiteljica… Pa neusahle kapljice “Kiša”, mlađe prijatelje koje nisam i grijeh bi bio nadživjeti… Drugog žala nemam.
Lijep vijek
Kako izgeda život legendarnog Mostarca iz Bosanskog Petrovca u Velikoj Britaniji?
- Nikad nisam mislio niti umišljam da sam legenda, pregolema je čast prema onima koje mi se posrećilo sresti, protabanati s njima lijep vijek, a koji su odavno zvijezde. Bili su bolji i vredniji od mene. Ne znam ko sve daje i ko sve uzima, ali ma ko da je zadužen, silno je zgriješio preduhitrivši sa Šibom, Icom, Mehom, Zukom, Skenderom, Kikom, Mikom, Krešom, Kemicom, Davorom, Bodom, Đanijem, prije desetak dana Fahrom u Mostaru, prekjučer sa Pinđom u Oslu... I tako tužnije… Istinski se sramim što sam ih nadživio…
Sjete li Vas se danas Vaše “Mostarske kiše”?
- I one mene i ja njih. Bili su divna djeca, izrasli su u takve ljude. Prije petnaestak dana, javljaju mi se iz Mostara, okupili se da isprate Amru Radžo-Stajić kod kćerke u Švedsku. Aida Krehić iz Sarajeva, Vanja Tepurić iz Beograda, Katarina Glavina, Dijana Šoše, Slađa Zolj, Zana Džubur iz Mostara, Karmela Vukov-Colić iz Zagreba… Karmela sačinila radioemisiju, vrti se po Hrvatskoj. U toj emisiji je prilog i za moju biografiju, na koji sam ponosan.
Doživljavate li danas drugačije čuvenu pjesmu “Mostarska” Dine Merlina, u kojoj pjeva i “…kako si, Mišo, kako si brate, da li još sretni do tebe svrate…”, nego devedesetih godina?
- Isto. Tad su mi Dino i Peco ovjerili potvrdu da nisam sam na svijetu kao onaj Pale iz školske lektire. I osvijetlili da je zlo rata slabić pred dobrotom čovjeka.
Promovirali ste krajem 2017. monografiju “Pjesmo moja”. Šta novo spremate?
- Evo, namigujem prijateljima. Obećah nešto pripremiti za koričenje sabratu “Rabic Art” Goranu Mikuliću. Uredio sam mu prije nekoliko mjeseci knjigu o nedostižnom bh. liriku Kiki Sarajliću. Ne znam hoću li imati vremena za obećano novo, u velikom sam pospremanju starog.
Ljubav i mržnja
Da možete vratiti vrijeme, biste li nešto promijenili?
- Odgovore na ponude ljudi koje voljeh. Odbih 1982. Hamdiji Pozdercu da dođem u CK, a od Nijaza Durakovića 1991. tražih da me skine s republičke liste SDP-a, stavio me bez pitanja. Obojici odgovorih isto: “Neću iz Mostara, neću iz farmerica”, a srce mi iskače na usta, neupotrebljiv sam za politiku. Ne mislim da sam nešto mogao uraditi ali se kajem, morao sam pokušati. Hamdo me povrijedio, jer je umro, nikad ga nisam prebolio, Nijazu sam za poratnih skokova u Mostaru zamjerio: Nismo se, druže moj, tako dogovarali, ja u izbjeglištvo, ti u Predsjedništvo. U kojem bih danas s guštom pospremio. Stoluju tamo nacionalgazde firme za pokop BiH, koji su 1991. u saksije, ama plantaže, posadili mržnju pa od tada predano zalijevaju, nagnojavaju, e da kojim slučajem ne bi uvenula. Dokučili su da je ljubav, kičma koja čovjeka drži dvonožnim i uspravnim, neprofitabilna. A da je mržnja, uz kolateralnu štetu od stotinjak hiljada mezara i grobova nevinih i milion i po ovakvih kao ja, biznis ravan internet-šopingu. S trendom rasta. Maštam: U kabinetu Predsjedništva siđe Stari s fotosa, kojeg je Komšić kao džokera zaturio iza leđa, pa mu onako meko, zagorski, kao onomad Rankoviću i Dabčevićki, kaže: “No, bogamu, Željko, vi ni na popravnom niste opravdali očekivanja, kolaborirate s nacionalnim, vrijeme je za penziju. I onim ostalim to da prenesete.” Pa, prošeta dijelom ulice svoga imena, pokloni Vječnim uz vatru, provoza tramvajem s razdraganim Sarajlijama kao uz doček 1961., možda kao sav normalan svijet svrati na Čaršiju na deset u pola, onda se popne na Vraca. Koje slobodarski komunalci očiste od smeća i grafita pred svaki 6. april, kad ih se jednom godišnje vlastohlepci sjete, nevoljko slave. A ostatak godine oblajavaju i čerupaju naslijeđe…
Vaša poruka, šta je najvažnije u životu?
- Voljeti i biti voljen. Nikome ne reći, da niko nikome ne kaže: “Tamo se!”
