Ovako stoje stvari. Ako je neki, bilo koji, kralj penetrirao u kraljičin vaginalni kanal i kao produkt toga reproduktivnog čina se rodi princ, rodio se, ustvari, Bogom dani nasljednik prijestolja, kraljevstva, ljudi i njihovih života.
Je li tako? Jeste. To je razlog zašto je istorija upoznala mnoge mahnite kraljeve koji su bili posjednici ozbiljnih psihijatrijskih dijagnoza. A ako je tako, šta nam to govori o današnjim monarhistima? Fali tu zdravog razuma.
Kako neko u 21. vijeku može podržavati ideju da se prijestolje, društveni status, bilo kakav, nasljeđuje? Ali eto može.
Evo u Srbiji, recimo, postoji ozbiljan pokret koji se zalaže za povratak monarhije. Iz široke ankete saznajemo da je 40 posto Srba za kralja, 32 posto protiv, a ostali su neodlučni. Srpski monarhistički lobi, koji broji preko 18 hiljada članova, okupljen oko Udruženja “Kraljevina Srbija”, tvrdi da je prikupio više od 120 hiljada potpisa za obnovu kraljevine. To, u naravi, znači instaliranje Aleksandra Karađorđevića na prijestolje.
Kad bi Titovi nasljednici tražili Podgoricu
Za povratak dinastije se zalaže i Pravoslavna crkva na čelu sa izlapilim nacionalistom i poglavarom Irinejem. Svi oni skupa traže i povratak imovine Karađorđevićima. Riječ je o crnogorskim plažama, dvorcima po slovenačkom Bledu i najatraktivnijim nekretninama po Srbiji i čitavoj bivšoj Jugoslaviji. Dakle, treba se Karađorđevićima vratiti imovina, a pri tom nemaju odgovora na samonametnuto pitanjce – otkud kraljevskim guzičanstvima ta imovina? Ne mislite, valjda, da je Bog darivao Karađorđeviće sa svom tom imovinom? Nije, jok. Oteli su je od naroda, pravili su te objekte od narodnih para, a od tog istog naroda vi sada te nekretnine tražite nazad. Bojim se da je to pomalo bezobrazno. Skoro pa isto kao da Titovi nasljednici traže da im se vrati Podgorica jer je to nekada bio Titograd.
Indoktrinacija počinje od malih nogu
U tom smislu, pametna i napredna Slovenija, donijela je zakon po kome se sva privatna imovina ima vratiti prijašnjim vlasnicima, ali je u tom zakonu, jasno i precizno, od ove odredbe izuzeta kraljevska porodica. Mudro i ispravno. Da bih riječi rek’o.
Nije, naravno, Srbija jedina u kojoj postoji ovakav odnos prema monarhiji. On je možda najizražajniji u Velikoj Britaniji. Neshvatljivo je kako obični ljudi vole i podržavaju svoje monarhe, leziljeboviće koji žive na njihovoj grbači, a sve to samo zato što im je to rođenjem pripalo.
Kako je to moguće?
Jednostavno. Indoktrinacija je konstantna i počinje još od malih nogu kada se djeci čitaju bajkoviti prikazi o prinčevima na bijelim konjima i princezama u lepršavim haljinama. Nijedna ta bajka nije napisana slučajno, riječ je o propagandi koja ima za cilj od malih nogu ljudima u podsvijest usaditi ideju o pripadnicima plave krvi, pripadnicima više klase, a što je, u suštini, fašistička ideologija.
Kada ta ista djeca odrastu, onda se zatrpavaju informacijama o važnosti audijencija koje obavlja Dvor i o veličanstvenom sportskom događaju kada princ pobijedi nekog ambasadora u tenisu. A kada se rodi novi nasljednik, onda je to vijest za naslovnice širom svijeta koje nas obavještavaju koje boje je benkica u novorođenog visočanstva i da li mu je govance danas previše žitko.
Šta je ta „Bosna rekti“
Umjesto tih bajkovitih prikaza prinčeva i princeza, djeci treba jasno reći - djeco, kraljevstva se nisu dobijala ljepotom i pameću, nego mačem i pljačkom.
Srbijo, ne daj svoju republiku! Ne daj da se vrati onaj što mu je ćaća šmugnuo u London kad je narodu bilo najteže i tamo sjedio na polugama zlata dok su tvoji najbolji sinovi ginuli u partizanskim jedinicama. Dakle, dole bajke! Dole kralj! Živila republika!
A možda jednom i Bosna i Hercegovina opet bude republika. Ko će ga znati. Jer šta je ta „Bosna rekti“ ako nije ni monarhija ni republika? Pa zna se, apsurdistan.
„Neshvatljivo je kako obični ljudi vole i podržavaju svoje monarhe, leziljeboviće koji žive na njihovoj grbači, a sve to samo zato što im je to rođenjem pripalo“.
