„Sunrise in Sarajevo, sunset in Nemrut“ bio bi dobar naslov reportaže iz jugoistočne Turske, predlaže mi vodič agencije „Gulgez Turizm“ Mehmet Ali dok s grupom bh. novinara silazimo ka Adijamanu s 2.100 metara visokog vrha ove planine na kojoj smo pratili zalazak sunca koji je posebna atrakcija. Na vrhu Nemruta su i dvije terase s ogromnim skulpturama za koje se vjeruje da su ostaci kraljevske grobnice kralja Antiohija koji je 100 godina p. n. e. sebe proglasio Bogom.  

Ovaj dio Turske zaista je impresivan, a historija kao da progovara gotovo iz svakog kamena.

Mor Gabriel

Naš turistički obilazak počeo je u Dijarbakiru, najvećem gradu istoimene provincije koja ima oko 1,5 miliona stanovnika. Nakon tradicionalnog ukusnog, ali dobro začinjenog doručka u Hasan-pašinom hanu i obilaska stare čaršije gdje se na ulici odmjeravaju i snage u šahu, posjetili smo Ulu (Veliku) džamiju, 5. svetu džamiju u islamskom svijetu te tvrđavu Ičkale sa zidinama dugim 5,8 kilometara koje okružuju grad.

Bez legende nema ni prave priče, a ona koja se veže za most On Gozlu (Deset očiju), izgrađen 1065. godine na rijeci Tigris, veoma je zanimljiva. Na malom brdu pored mosta udaljenog tri kilometra južno od Dijarbakira, nakon izgona iz raja kupao se 40 dana prvi čovjek na svijetu Adam ili Adem, a.s.. Most je dug 178 metara, a poznat je i kao prvi islamski most u Anadoliji.

Preko pokrajine Batman stižemo u Hasankejf, gradić koji možda već naredne godine neće postojati jer se planira njegovo potapanje puštanjem vode iz brane. Plan je da se na ovom mjestu napravi velika hidroelektrana iz koje će se strujom napajati cijela Turska. Veliki dio grada već je iseljen. Čak je i impresivno turbe Zejnil-bega izmješteno na padinu grada.

U Midjatu smo posjetili oazu mira, manastir Mor Gabriel koji je u posjedu Sirijske pravoslavne crkve.

Jedan od najstarijih gradova Mezopotamije je Mardin. Sa crkvama, džamijama, medresama i manastirima oličenje je suživota različitih religija. Kuće od žutog klesanog kamena izgrađene su u brdima. Uz kafu i čaj, kojeg Turci piju kao vodu, uživamo u pogledu prema dolini Mezopotamije.

Mardinska čaršija veoma je živa, a ugostitelji i više nego ljubazni. Zavirujemo i u zanatske radnje gdje se izrađuju suveniri sa motivima iz historije i legendi ovoga kraja. Posjetili smo i simbol ovog grada manastir Dajlurzafaran, vjerski centar pravoslavnih Asiraca.

Dok se iz Mardina vozimo prema antičkom gradu Dari, pogledi nam lete prema sirijskoj granici udaljenoj tek nekoliko kilometara. Uz cestu su nepregledna polja duhana i pistacija. Kraj je siromašan, ali su ljudi ljubazni. I vrijedni. Zemlju u jugoistočnoj Anadoliji gotovo svi obrađuju, u tome im mnogo pomaže navodnjavanje iz Tigrisa i Eufrata.

U duboke mistične pećine antičke Dare nekada su se sahranjivale cijele porodice. Ulazili smo i u nekadašnji ogromni rezervoar za vodu u pećini. Ljudi ovdje žive od poljoprivrede i trgovine. Zatičemo i radnike koji po nalogu arheologa iskopavaju ostatke drevnih civilizacija.

U ugodnom hladu improvizirane ljetne bašte pijemo čaj dok se djeca lokalnog stanovništva pored nas igraju. Bezbrižno uživaju u svom djetinjstvu iako se vidi da žive skromno. Vlasnik bašte ne govori engleski, ali se s njim srdačno pozdravljamo i diže palac kada mu kažemo „Bosna-Hersek“.

Glavni cilj našeg putovanja bila je posjeta arheološkom nalazištu Gobekli tepe kod Šanliurfe. Njemački arheolog Klaus Šmit (Schmidt) aktivno je počeo s istraživanjem ovog područja 1994. godine i utvrdio da je staro skoro 12.000 godina. Pronalazak najstarijeg hrama na svijetu s još neistraženim iskopinama bio je veliki udar na dotadašnju zvaničnu historiju. Nisu pronađene grobnice, ali ni oruđe koje bi dokazivalo da se tu živjelo pa je misterija ovog mjesta još i veća.

Sin Ibrahim

Istraživanjem je otkriveno nekoliko prstenova kamenja, a snimanjem šireg terena utvrđeno je da ih ima najmanje 20. Prstenovi od velikih stubova u obliku klinova ili slova T ukrašeni su reljefima brojnih divljih životinja. Lokalitet je stoljećima građen, zatrpavan i ponovo građen da bi oko 8.200 godina p.n.e. bio potpuno zatrpan i napušten.

Turisti iz cijelog svijeta dolaze da vide tajnu Gobekli tepea, a domaćini su se potrudili da izgrade sve popratne sadržaje u kompleksu nalazišta poput videoprojekcija, fotografija...

Prepuni utisaka i zamišljeni nad historijom civilizacije koju smo vidjeli odlazimo u Urfu. Gradu je 1984. pripisan pridjev Šanli odnosno velika, dostojanstvena ili čarobna jer se njegov narod sam oslobodio francuske okupacije u Prvom svjetskom ratu. Zovu ga i gradom poslanika.

Vjeruju se da su poslanici Ibrahim a. s. (Abraham) i Ejub a. s. rođeni u ovom gradu. I zaista sve je u Šaliurfi u znaku Ibrahima, a. s., nazivi trgova, džamija, prodavnica...

Poseban osjećaj bio je ulazak u abdesthanu koju samo staklo dijeli od stijene u kojoj je rođen Ibrahim, a. s. Vjeruje se da je upravo u starom dijelu Urfe Ibrahim, a. s. bačen u vatru koja se Božijom voljom pretvorila u vodu, a užarena drva u ribe.

Za jednu liru kupujemo hranu za ribe u Balikli golu (Ribljem jezeru). Tradicija u ovom kraju je da se barem jedan sin u porodici zove Ibrahim.

Mozaik Ciganka

Iz Urfe nas put vodi u obližnji grad Haran, udaljen 18 kilometara od Sirije, koji naseljavaju Arapi. Slika dotrajalih građevina i ulica nisu obećavale mnogo. Nakon obilaska ostataka najstarijeg islamskog univerziteta dolazimo do tradicionalnih kuća od opeke u obliku košnice. Ispred ovih živopisnih kuća dočekuje nas mladić Ejup Sabri. Pokazuje nam sobe u kojima je živio njegov pradjed te način na koji se nekada cijedio jogurt. Oblačimo tradicionalnu istočnjačku nošnju sretni što barem na kratko možemo biti i dio jednog drugog svijeta i drevnog vremena. Nisam mogao propustiti ni jahanje deve kako bi doživljaj bio potpun.

Najveći kamp sirijskih izbjeglica vidjeli smo na putu ka krajnjoj destinaciji naše putešetvije, najvećem gradu ove regije Gaziantepu. Turci mu tepaju Antep, ima oko 2,5 miliona stanovnika i poznat je po brojnim gazijama. U muzeju Zeugma vidjeli smo i mozaik Ciganka čija je vrijednost, kažu, neprocjenjiva.

U čaršiji sve vrvi, a na bazaru je najviše pistacija. Ovo je i grad baklave. Prodaju se u skoro svakom drugom dućanu i različitih su vrsta. Ne štedimo novac, osim utisaka red je i nešto opipljivo ponijeti u domovinu pa će i priča biti slađa.

P. S.

Vjerujem da Mehmet neće zamjeriti zbog naslova jer u prijevodu se mnogo izgubi, ali iskustva ostaju.

Crna ruža

Krstarenje Eufratom u Halfetiju, gradu u kojem jedino raste crna ruža, bio je odličan odmor za oči. 

Za kormilom brodice bio je dječak sa ne više od 13-14 godina. 

Kroz veliki kanjon stigli smo do potopljenog sela Savašan koje je zbog akumulacija Eufrata zauvijek ostalo pod vodom iz koje izranja samo munara.