Da nije bilo Ahmeta Sejdića i heroja poput njega, koji su u vojnički vrlo složenim i izuzetno teškim okolnostima stali u odbranu svog naroda i države, u Goraždu bi se desilo stradanje bošnjačkog stanovništva kao i u ostatku Podrinja, smatra Muamer Džananović, viši stručni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, autor knjige „Zločini nad djecom Goražda tokom opsade 1992.–1995.''. To je, dodaje Džananović, podrazumijevalo potpunu fizičku eliminaciju jednog naroda, u skladu sa strateškim ciljevima RS vezanim za ovaj dio BiH.
- Svrha ovolikog broja podignutih optužnica i presuda protiv pripadnika ARBiH je da se ujednačavanjem krivice i odgovornosti agresora i njegove žrtve potpuno izmijeni karakter rata. Masovni zločini srpskog agresora isplanirani su i organizirani od njegovog političkog i vojnog rukovodstva u svrhu stvaranja etnički čistih teritorija. S druge strane, ratni zločini pripadnika ARBiH bili su pojedinačni, incidentni i nikako potaknuti od njihovog političkog i vojnog rukovodstva koja su nastojala očuvati multietnički karakter bosanskohercegovačke države i društva, pored ostalog i sprečavanjem činjenja zločina. Posljedica ovakvog rada tužilaštava jeste da se pred sudom često nađu nevini branioci, poput Ahmeta Sejdića, dok su zločinci i dalje slobodni. Sejdićeva oslobađajuća presuda to potvrđuje – ističe Džananović.
U svojoj knjizi on je prikupio i objavio podatke o 548 ubijene i ranjene djece iz Goražda, ali ni za zločine nad najmlađim stanovnicima grada pod opsadom niko još nije ni optužen, a kamoli osuđen.
- Tokom troipogodišnje opsade Goražda ubijeno je i ranjeno, ali i umrlo usljed izuzetno teških životnih okolnosti, nekoliko hiljada civila i boraca među kojima je, po mom vlastitom istraživanju, ubijeno i ranjeno više od 550 djece. Međutim, ni za jedan zločin agresorskih snaga nad stanovništvom pod opsadom do danas niko nije odgovarao – dodaje Džananović.