- Ideja da neko može biti uhapšen zbog tweeta strašna je sama po sebi, govori na početku razgovora za „Sedmicu“ Matija Babić, novinar, osnivač portala Index.hr, komenitrajući novčano kažnjavanje i privođenje novinara Indexa Gorana Duhačeka.

Novinar Indexa Goran Duhaček, priveden je i novčano kažnjen zbog objave na svom Twitteru. Koji je Duhačekov krimen, kako je moguće da objava na twitteru predstavlja krivično djelo? Šta to govori o stanju hrvatskoga društva danas? 

- Nakon što su hrvatski katolički ekstremisti, okupljeni oko Željke Markić - koja je pak u hrvatskoj mainstream i koju u ured službeno prima i predsjednica, policiji prijavili Indexovog novinara Gordana Duhačeka zbog tweetova u kojima vrijeđa i ruga se institucijama i sustavu, policija mu je poslala poziv na saslušanje. Duhaček se odazvao, međutim u policiji su ga vratili kući rekavši da je prošlo radno vrijeme. Drugi dan su ga uhapsili na aerodromu odakle je trebao ići na put van Hrvatske.

Prva verzija policije bila je da je uhapšen jer se nije odazvao policiji. Suočeni s dokazima izjavili su kako se ipak odazvao, ali van radnog vremena. Policija koja ima radno vrijeme globalna je novost, ali u Hrvatskoj više ništa nije čudno, pa niti Alan Ford policija s radnim vremenom, koja odrađuje prljave poslove za Željku Markić, katoličke ekstremiste i HDZ.

Ideja da netko može biti uhapšen zbog tweeta strašna je sama po sebi, odazvao se ili ne. Ideja da policija odrađuje posao za katoličke ekstremiste i HDZ još je strašnija. No Hrvatska korak po korak još od Vatikanskih ugovora kojima Vatikan reketari Hrvatsku za više od 150 milijuna eura godišnje, a koji su bili uvjet za priznanje nezavisne države Hrvatske 1991., svakim danom sve više postaje katolibanska džamahirija, ovo je samo kulminacija.

Poruka je nekoliko: poruke katoličkih ekstremista su da će zastrašivati i maltretirati sve koji ne kleče pred katoličkom crkvom i ne dive se njihovim idejama: poput ideje da su homoseksualci manje vrijedni ljudi, ili da žena ima pravo izbora što će sa svojim tijelom, ili da naprosto ne treba slaviti ustaše, fašizam i nacionalizam. Poruka policije i vlasti je da će odrađivati prljave poslove za katoličke ekstremiste, kao da će i stvarati probleme svakom novinaru ili građaninu koji se odvaži kritizirati sustav.

O stanju društva ipak najviše govori sljedeće: dok su svi intelektualci i slobodnomisleći ljudi ovim potezom zgroženi, šira javnost slavi uhićenje novinara kao valjda antihrvatskog elementa. U Hrvatsku se vratio isti onaj mindset ljudi koji su u Jugoslaviji slavili odlaske nepoćudnih na Goli Otok ili u Lepoglavu, isti ti i takvi ljudi koji su slavili hapšenje protivnika onog režima, danas slave hapšenje protivnika ovog. Hrvatska je prepuna malih režimskih bezveznjaka, koji vole čizmu jer opravdano misle da drugo ne zaslužuju. I istina je, ne zaslužuju, ali ljudi poput Duhačeka zaslužuju drugačiju i bolju Hrvatsku.

Ukratko: Hrvatska je potpuno otišla kvragu. Od relativno liberalne republike krajem osamdesetih postali smo katolička džamahirija i tiranija u kojoj se novinari hapse zbog tweeta.

Oni kod vas koji će nad tim likovati - ne trebaju, stanje u Bosni i Srbiji je još gore. Regija, s izuzetkom Slovenije, je beznadno otišla kvragu. Što pak ne znači da je Jugoslavija bila bolja, Jugoslavija je svemu ovom uzrok. Što je pak tema za debele knjige, ne par rečenica u intervjuu.

Tabloidnost, žutilo i clickbait su teme kojima se bave budale

Šta je, Matija, novinarstvo u regiji danas? Lome se koplja oko tabloida, tiraža, trči za  ekskluzivama, lansiraju lažne vijesti? Političari postaju zvijezde? Kakvo novinarstvo imamo danas, ne samo u Hrvatskoj, nego i u regionu? 

- U Hrvatskoj, zahvaljujući Indexu i još nekolicini medija i novinara (Telegram, Hedl, Pandžić u 24sata, neki novinari na N1), bolja nego ikad. Široka javnost ima konstantan i besplatan pristup pošteno plasiranim nenaručenim informacijama. To nije imala nikad u povijesti. Kroz čitavu povijest imali ste potpuno cenzurirane medije koji su javnosti servirali ono što partija želi. Ti režimski mediji sada rade za novi režim, a ovakva hrvatska javnost njihov je proizvod.

Index razotkriva afere i suočava ljude s činjenicama. Puno ljudi nas zbog tog ne vole, jer im Index pokazuje ogledalo a njihov odraz im se ne sviđa. No svejedno nas čak i oni čitaju. Osim toga, Index je liberalan medij koji zagovara stopostotnu toleranciju svega osim netolerantnih ljudi i ideja, a Hrvatska je postala konzervativna zemlja u kojoj je puno društveno prihvatljivije biti ratni zločinac ili ratni profiter nego peder ili cigan.

Praljak je u Hrvatskoj i dalje heroj. Nama je Praljak zločinac. Zato mnogi mrze Index, ali što im ja mogu. Mi ćemo nastaviti biti društveno ogledalo.

To je situacija u Hrvatskoj. U regiji, posebno u Srbiji je gora. U Srbiji nema slobodnog novinarstva.

Tabloidnost, žutilo i clickbait su teme kojima se bave budale. Ako vas nešto ne zanima, nemojte čitati. Ali nemojte čitati i onda uvjeravati druge kako vam se to gadi da bi ispali pametni pred prijateljima. To su gluposti. Fake news jest globalni i kompleksni problem, koji bi opet zahtijevao stranice odgovora.

Poodavno ste rekli da u životu niste popili kavu s političarem ili estradnom zvijezdom  (osim Marijana Bana). Jeste li u međuvremenu imali neku tako „važnu kavu“? 

- Jesam, bio sam na par ručaka sa Zoranom Milanovićem puno prije nego je postao premijer. Pokušao sam uvjeriti Milanovića da je nužno porezno rasterećenje ekonomije i rezovi u javnom sektoru, kao i da se država suoči s problemom Agrokora. Nismo se složili niti oko jedne točke. Otkad je postao premijer nismo se više niti jednom vidjeli.

Ali ja više nisam u novinarskoj operativi, nemam više problem vidjeti se s bilo kim na kavi ako je riječ o osobi od koje se može nešto pametno čuti, no takvih nema u hrvatskoj visokoj politici.

S druge strane, u novinarstvo je ušla navika da novinari postaju i intimusi i najbolji  prijatelji političara, njiihovi odvjetnici... Što mislite o tome? 

 - U novinarstvu ima svega, pa se o novinarima i novinarstvu ne može pričati kao o homogenoj skupini. U novinarstvu je najviše smeća kao i u ostatku drušva. Većina novinara pojma nema o svom poslu, niti o politici, niti o ekonomiji i generalno su nekvalitetni ljudi. Kao i u svakoj drugoj skupini društva najviše je takvih.

No kvalitetna manjina obavlja takav posao kakav ne obavljaju ni policija ni sudovi, i da društvo ima pameti ljubilo bi noge kvalitetnim novinarima. No društvo je glupo i mrzi sve novinare, osim možda sportskih nacionalističkih novinara. Diviti se ljudima koji šutiraju loptu i mašu zastavama, eto to je novinarstvo po mjeri malog čovjeka.

Ideja da politika treba davati novac medijima da bi bili neovisni je suluda

Silni su novci, a previše vremena potrošeno u raspravu postoje li neovisni mediji,  mogu li oni biti neovisni, od koga trebamo, a od koga ne smijemo biti ovisni. Što Vi mislite o tome? 

- Ja tu raspravu ne razumijem. Mediji trebaju biti neovisni od politike, a neovisni od politike mogu biti samo tako da ne ovise o njenom novcu. Ideja da politika treba davati novac medijima da bi bili neovisni je suluda, no razumljiva želja onih koji žele život provesti parazitirajući. Dakle "neprofitni mediji" doslovno žele da politika uzme novac građanima koji ionako novca nemaju, kako bi ga dala medijima koje oni ne žele čitat? Kako to ikom normalnom zvuči pošteno? Najgori mediji na tržištu pošteniji su koncept od bilo kojeg medija financiranog javnim novcem.

Ali ako nema tržišta, cijela priča pada u vodu. Hrvatska, kao i Bosna i Hercegovina, nisu tržišne ekonomije. Nego parazitsko-koruptivno-socijalističke ekonomije. Da bi se na njima opstalo treba biti jako kvalitetan, lukav i mudar. Jednostavno trebate razviti set vještina koje nisu potrebne na tržištu nego u parazitsko-koruptivnoj ekonomiji: kimanje glavom, ulizivanje, vješta korupcija, ljigavost, itd. Ako ste u tom dobri, daleko ćete dogurati. Ako vam se to gadi, bježite odavde.

Moj cilj je pokrenuti jedan ili nekoliko uspješnih globalnih projekata. Prvi pokušaj je TasteAtlas, svjetski atlas hrane, o kojem su u prvih godinu dana pisale stotine svjetskih medija. U narednih godinu dana krenut će još dva projekta. Ideja je novac zarađivati van Hrvatske, a Index će nadam se na kraju ostati hobi. Ne vjerujem da je dugoročno u Hrvatskoj samostalno održivo išta što počiva na hrvatskom tržištu.

Živimo također u svijetu reality programa, živimo realitty stvarnost, odgajamo novu  reality generaciju, koja nema naviku čitati knjige, novine, bira estradu, a ne društvenu zbilju... Smatrate li da je naša stvarnost zapravo reallity, pokušaj da živote zamaglimo pink bojom? 

 - Svaka generacija u povijesti smatrala je da je iduća generacija problematična i da će biti jako glupa. Ispalo je da je gotovo svaka generacija ispala pametnija. Meni se čini da su generacije koje dolaze kvalitetnije od prošlih generacija, globalno.

A na području bivše Jugoslavije gluplja i lošija generacija od ljudi koji su im ostavili ove i ovakve zemlje ne može se pojaviti, fizički nije moguće biti lošiji i gluplji od ljudi koji su napravili ovakve države.

Što se realitija tiče, ne znamaram se tim. Većina ljudi nikad u povijesti čovječanstva nije slušala Chopena i čitala Jamesa Joycea. Mali ljudi imaju male radosti. Nadajmo se da će u budućnosti biti što manje malih ljudi. Informacije su općedostupne, kroz kanale koje starije generacije smatraju nekonvencionalnima, ali od ljudi će u budućnosti biti znatno teže raditi idiote.

Kazali ste u Vašoj reakciji da novinarstvo doživljavate kao biznis, ali biznis koji želite i  znate raditi samo novinarski pošteno. Je li to danas i ovdje uopće moguće. Šta je sloboda za Vas? 

 - Jako je teško, ali ako ste u tome sjajni, moguće je. Index je dokaz tome. No moguće je opstati, ne i zaraditi ozbljan novac. A ideja biznisa trebala bi biti zaraditi ozbiljan novac. Tako da ovaj biznis ne bih preporučio nikom. Jednostavno Hrvatska je premalo tržište, koje pritom nije slobodno tržište, a to je najgora zamisliva kombinacija.

Ja ne mogu prežaliti što prije 20 godina nisam odabrao drugu karijeru, nego se od svoje 18. godine bavim ovim. Da sam na engleskom jeziku pisao o mravima ili šparogama bio bih milijarder. Jedan je život, bavite se zanimljivijim i pametnijim stvarima.

Kad biste ukratko morali nekome objasniti kakav je život u Hrvatskoj danas, što biste  rekli? 

 - Postoje dva suvisla tipa ekonomija. Države koje kroz poreze uzimaju puno i puno daju zauzvrat, poput Švedske, Austrije, Njemačke, i države koje uzimaju malo i vraćaju malo, to su Bugarska i Rumunjska. I postoji najgora vrsta država, to su one koje kroz poreze uzimaju jako puno, a zauzvrat imaju najgore zdravstvo i školstvo u Europi. To su države poput Hrvatske, Bosne i Srbije.

Investitorima, poduzetnicima i radnicima bih rekao: ABC. Anything but Croatia. Nije baš "anything" jer je u Bosni stanje za poduzetnike i radnike još gore. Ali sve opcije u Europskoj opciji su trenutno znatno bolje od Hrvatske.

Hrvatska je razvila ekonomski sustav u kojem se porezno kažnjavaju radnici da se hrane neradnici, u kojem se kažnjavaju sposobni da se hrane podobni. Nitko normalan u takvom sustavu ne treba živjeti i raditi. Apsolutno je domotivirajuće raditi išta u Hrvatskoj, jer se novcem koji uplaćujete u proračun, a koji je veći od svih usporedivih država, hrani mreža lopova i uhljeba, dakle doslovno hranite tumor koji vas ubija. Promjene pritom nisu moguće jer je broj ovisnih o proračunu veći od onih koji bi proračun trebali puniti. Presija na one koji rade time postaje sve veća, jer je ostalo malo zečeva, a puno onih koji ih žele oderati.

Sposobni i bježe, ostaju paraziti i lopovi. Do kad? Ne znam. Dno ima više razina. Kažu neki da država ne može propasti, ali propadanje države svatko može pratiti na svoje oči recimo kroz situaciju u zdravstvu. Onda kad više ne možete dobiti preglede, kad skupo "besplatno" zdravstvone možete koristiti, kad nema hitne kad imate napad, kad umrete jer zdravstvo više ne funkcionira - ja mislim da je to propast države. To se dogodilo Hrvatskoj. A događat će se i dalje. Jer usprkos najvišim porezima, novac ne ide niti u škole niti u bolnice, nego za tzv. branitelje, uhljebe, poticaje, državne firme, i na gomilu drugog smeća u zamjenu za glasove na izborima. Vlast koja bi to prekinula sutra bi visila na banderama.

U takvoj državi ne treba živjeti niti je financirati. Dapače, treba raditi na uništavanju takvog sustava i nadati se kompletnom resetu.