Kao i većina njegovih vršnjaka krenuo je sa fudbalom. Rudar iz Kaknja bio je klub za koji je nastupao u mlađim kategorijama. Potom je više puta bio prvak Bosne i Hercegovine i stigao je do crnog pojasa u karateu. Kao po onoj staroj „dok nekome ne smrkne, nekome ne svane“, kasnije će se ispostaviti da je bh. karate izgubio. Amel Tuka je kao srednjoškolac predstavljao svoju školu na jednom atletskom takmičenju i pobijedio je na utrci na 400 metara.
Očigledno se rodila ljubav između njega i ovog sporta. Malo ko je to tada mogao pretpostaviti, ali prije desetak godina na dobitku je bila atletika. „Kraljica sportova“ dobila je tada srednjoškolca, koji će kasnije izrasti u najboljeg bh. atletičara i ime koje će biti poznato i širom svijeta.
- Trčao sam u standardnim patikama, nisu bile atletske i imao sam majicu. Malo prije toga sam igrao košarku, ali sam istrčao jako dobro. Moj nastavnik je bio zadivljen i rekao je da imam talenta kao trkač. Počeo sam nakon toga ozbiljnije trenirati, samo nekoliko dana prije 18. rođendana – objasnio je svoj ulazak u atletiku Tuka.
Tu je krenuo njegov put kroz sportski život koji neopisivo podsjeća na današnje njegove utrke. Njegovih 800 metara su mirni, puni rada i prepuni želje da se ostane na zemlji, bez obzira šta se oko njega događalo.
Malo je poznato da je stanovao u blizini željezničke stanice, a često je igra među djecom bila tračanje za vozom. Ko će brže i bolje, a tezu da ima urođenu brzinu, danas će potvrditi svjedoci tih tada popularnih „utrka“ među djecom.
Kasnije su ti vozovi dobili novu ulogu. Putovao je vozom iz Modrinje kod Kaknja, kako bi trenirao u Atletskom klubu Zenica i nije nikada rekao kako misli odustati. Ta putovanja je pretvorio u današnjih 800 metara i stalno u glavi imao cilj - biti među najboljima.
A kako to obično kod nas biva, za veći korak mora se u svijet. Poput atletskog gastarbajtera otisnuo se Italiju kod trenera Đanija Gidinija (Gianni Ghidini). Tada je gotovo sve stavljeno na vagu, mogao je postati „Italijan“ ili kako je to jako popularno u atletici naturalizovani sportista neke od bogatih država.
Mnogi će reći da to nije bio posebno pametan izbor, ako želi napredovati u atletici, ali on je ostao ogrnut zastavom BiH, bez da je dao povoda za bilo kakvu dilemu. Ponosno, kao možda malo koji bh. sportista. Možda je kao atletičar iz male Bosne i Hercegovine jedan od najpodvrgnutijih doping kontrolama, ali ni to ga nikada nije pokolebalo.
U ovoj priči nije najbitnija informacija da ima izvrsnih 1.42,51 na 800 metara, jer ne postoji razlika u njegovom ponašanju prije i poslije tog rezultata. Isto kao što se ništa nije promijenilo nakon što je u Pekingu postao treći u svijetu. Opet će rado biti u svojoj BiH, raditi za djecu, pomoći onima kojima je potrebno.
Amel Tuka će ovih dana ponovo biti među najboljim atletičarima svijeta i imati šta reći na predstojećem Svjetskom prvenstvu, a onda je pred njim novi korak. Slijedi ulazak u bračne vode sa dugogodišnjom djevojkom Aminom koji će se desiti do kraja ove godine.
Trener Amela Tuke Gidinia ima veoma visok rejting u svijetu atletike, a to pojabolje govori i o samom bh. atletičaru. Gidini je trener još od 1970. godine, a može se pohvaliti da je trenirao četiri atletičara koji su uspjeli ostvariti rezultat 1.42 na 800 metara. Kako kaže, i danas se educira kao trener.
U sport je ušao jer je to bio dio njegovog porodičnog doma. Otac mu se bavio borilačkim sportovima i svakako je to glavni njegov uzor. Kada se radi o svijetu atletike Tuki je uzor Metju Voriner (Mathew Wariner), američki trkač na 400 metara koji je između ostalog osvojio tri olimpijska i četiri svjetska zlata.
