Subota, 28. septembar
Dan iz snova
Dan započeo kao iz snova. Na mail sam, poslije više dana patnje i online ispita, dobio „FIFA Diploma in Football medicine“, čime sam ušao u porodicu kolega koji djeluju pod okriljem krovne kuće fudbala.
Danas je Amel Tuka, naš najbolji atletičar svih vremena, trčao svoju prvu kvalifikacionu utrku na Svjetskom atletskom prvenstvu u Dohi. Cijeli dan sam nervozan i osjećam laganu tremu, jer sam od srca navijao za svog prijatelja. Kao “na iglama” dočekao sam utrku te, kao i svaki put kada on trči, skačem i urlam ispred TV-a kao da me čuje, bodrim ga. Uspio je... S vremenom 1:45.62 osvojio je treće mjesto i plasirao se tako u polufinale SP-a. Ponovo je Amel uzburkao strasti u našem gradu, u cijeloj BiH.
Nedjelja, 29. septembar
Misli bježale na utrku
Danas sam u dežuri u Kantonalnoj bolnici (KB) Zenica. Lijep i sunčan dan, ponovo. Prilično miran, što je uvijek dobro, jer kada kod nas nema posla, to znači da nema povreda, udesa...
Amel danas ponovo trči i traži svoj put u finale SP-a u Kataru... Malo pomalo, došlo je vrijeme utrke i, kako to obično biva u našem poslu, jedan telefonski poziv mijenja sve. Saobraćajni udes u blizini Zenice, troje povrijeđenih, od toga dvije državljanke Srbije. U sekundi nastaje haos u kojem uspješno i rutinski saniramo povrede. U jednom trenutku ulazi kolega Amir i viče: „Finaleee, finaleee...“ Ipak sam razvukao osmijeh od uha do uha... Amel je ponovo uspio i otišao stepenicu više. Čovječe, mislio sam, pa već si među osam najboljih i najbržih na 800 metara u cijelom svijetu... Trnci mi prolaze kroz tijelo, sreći nigdje kraja. U razgovoru s Amelom, dan ranije, pomalo se žalio na loše klimatske uvjete, veliki stepen vlage i visoke temperature. Rekao sam mu: ''Ma pobjeđuješ sutra, ako Bog da, jer si najbolji i najspremniji, jasno?'' Nasmijao se i potvrdio: „Tako je, šefe.“
Ponedjeljak, 30. septembar
Sport je čudo
Kao i svaki drugi dan nakon 24-satne dežure, bunovan sam i snen, prilično umoran, pa dan započinjem po bosanski, jutarnja kahva, pa sve ostalo. Društvo na kafi, raja u kafiću, ma u cijelom gradu bruji o uspjehu Amela Tuke. Kako i ne bi, mislim se, plasirati se među osam najbržih ljudi na 800 metara je san svakog srednjoprugaša, ali posebno me obradovala i fascinirala činjenica da je Amel, po ko zna koji put, uspio našu sumornu svakodnevicu učiniti puno ljepšom. Sport je čudo!
Na mobitel mi stiže poziv da se kao ljekar U-19 reprezentacije javim na zakazano mjesto i u zakazano vrijeme jer naš mladi tim gostuje u Slovačkoj. Preplavio me osjećaj ponosa.
Utorak, 1. oktobar
Dan „D“
Prva misao - finalna utrka je danas. Ko će dočekati 21.10 sati, dug je dan... Groznica se prenijela i na bolnicu. Znaju ga svi s naših redovnih pregleda. Amel k'o Amel, sa svima ljubazan, sa svima se slika i za svakog ima vremena, lijepu riječ... Ne čudi me koliko ga ljudi vole.
Navečer utakmice Lige prvaka koje se inače ne propuštaju, ali danas su pale u drugi plan. Manja konfuzija ko prenosi utrku, pozivi prijatelja, svima u glasu nada u veliki uspjeh, veći od onoga u Pekingu kada se okitio bronzom.
Ništa ovaj narod ne ujedini kao sport i sportski uspjesi naših sportista. Utrka samo što nije počela. Amel ponosno ljubi grb svoje BIH i pozdravlja nas s malog ekrana. U tom trenutku novi poziv. Kontam, ko je sad. S “druge strane” Amel Hadžiabdić, Tukin i moj prijatelj. Ne može da gleda utrku na TV-u, pa ga pozivam na Viber, pokrenem opciju videopoziva i bukvalno mu prenosim uživo.
Moji dječaci Omar i Orhan navijaju, Amel traži da držim telefon mirno jer od skakanja i navijanja ne vidi dobro. Tuka zauzima dobru poziciju, ulazi u drugi krug, pojačava tempo i kroz cilj prolazi drugi. Delirij u kući, i s druge strane videopoziva. Zastava BiH na Amelovim ramenima tik uz zastavu svjetske velesile USA.
Radujte se, Bosanci i Hercegovci širom svijeta, Amel nas je barem nakratko sve ujedinio i učinio ponovo ponosnima. Milion poziva i poruka, vrijeme je leći, ali kako zaspati! Euforija ne popušta.
Srijeda, 2. oktobar
Cijeli svijet bruji o uspjehu
Lagano ustajem na posao. Kolege na jutarnjem sastanku ne kriju oduševljenje uspjehom bh. rakete. Ja nekako najtiši među njima, uživam u trenutku. Vraćam se u 2014., kada sam prvi put upoznao momka koji je bio na početku, pokazat će se, fantastične karijere.
Nazvao me na telefon i ljubazno zatražio pregled. Na pregledu se požalio na povredu koju je dobio u Italiji. Tražio sam od njega 100 -postotno povjerenje. Odlično je odreagirao na prvu “plazma” injekciju. No, treći dan nakon injekcije me nazvao sav ushićen i rekao da nije mogao odoljeti i malo je potrčao na stazi. Bio je presretan.
Sve što je uslijedilo nakon toga do ove srebrene medalje je historija bh. atletike koju je ispisao ovaj skromni, lijepo odgojeni momak.
Četvrtak, 3. oktobar
Srebro sa zlatnim sjajem
Svijet i danas bruji o Amelovom uspjehu, pristižu čestitke sa svih strana, od državnika, političara, ali i od “običnog” svijeta, pa čak i pacijenata koje sam pregledao. Načelnik Kaknja Aldin Šljivo preponosan je na svog sugrađanina, želi da mu i Kakanj organizira dobrodošlicu.
Zenički hram atletike, gdje je Amel započeo karijeru, nestrpljivo čeka svoga sina. Slavlje i doček na Aerodromu Sarajevo, doček i proslava u Kaknju, a na kraju u Zenici. Amel će, čujemo, prvo na džumu zahvaliti Bogu, obići svoje roditelje, pa onda sve ostalo. To mogu samo veliki ljudi, ponos i uzor našoj djeci.
Za Amela sada predstoje nove pripreme, i to one životne, jer 12. oktobra stupa u brak s izabranicom svoga srca. Po mom skromnom mišljenju, duše su se srele. Amina, baš kao i Amel, skromna, čestita i obrazovana djevojka iz ponosne porodice. Želim im svu sreću ovoga svijeta.
Petak, 4. oktobar
Sliježu se utisci
Ponovo 24-satna dežura u bolnici. Danas me jače bole desno rame i ruke. Ta povreda koju sam zadobio na rekreaciji ipak je mnogo ozbiljnija. Sliježu se utisci. U razgovoru s Amelom vidim da je presretan, ali i umoran. Mora se odmoriti, vratiti snagu, pa u nove pobjede i pripreme, ovaj put slađe naravi. Pripreme za vjenčanje. Impresionira me kako je to sve poredao i još prošle godine na rutinskoj kontroli mi je do u detalje ispričao plan za godinu koja je pred njim. Sve je bilo kako je i rekao. Kako i ne bi kada ima čeličnu volju, upornost i jasno zacrtane ciljeve. Užitak je gledati ga kako je to sve ostvario i imati ga za prijatelja. Ponavljam i svojoj i ostaloj djeci, ugledajte se na Amela. Sve se može kad se hoće, upornost i poštenje se i dalje isplate.
