Zlatko Saračević, sportista grada Tuzle, evropski prvak, atletičar koji je nosio zastavu BiH na Olimpijadi u Barceloni 1992. godine, oglasio se povodom stogodišnjice Radničkog sportskog društva „Sloboda“ progovorivši o odnosu Grada Tuzle prema zaslužnim sportistima.
A među zaslužnim sporistima Tuzle su samo tri imena: Mara Lakić, Razija Mujanović i Zlatko Saračević.
No, Saračević je, unatoč mnogobrojnim sportskim uspjesima i sjajnoj karijeri, čvrsto odlučio da se ne pojavljuje na svečanostima, niti da njegovo ime i prezime, te osvojene mnogobrojne medalje budu u „Kući sporta“ koja će biti otvorena.
- Mnoge moje kolege sportisti dobili su stanove, odgovarajuća radna mjesta. Nisam im zavidan, niti ljubomoran, jer su to i zaslužili. A ja kao najbolji u 100 godina nisam ništa dobio. Pisao sam mnogo molbi za stan i posao, ali sam dobivao samo odbijenice i prazna obećanja. To je ta gorka, žalosna i nevidljiva druga strana medalje u trenucima kada obilježavamo veliki jubilej – kaže on.
Doktorirao je na Fakultetu za tjelesni odgoj na Univerzitetu u Tuzli, ali ne radi svoj posao. Za njega nije bilo mjesta, sa srednjom stručnom spremom zarađuje u preduzeću „Vodovod i kanalizacija“, preciznije u pogonu za održavanje kanalizacione mreže i čišćenje septičkih jama. S najnižim koeficijentom za obračun plaće.
Danas se, kaže, kaje što se bavio sportom u Tuzli, gradu koji ne priznaje svoje zaslužne sportiste, od kojih su mnogi, upravo zbog takvog odnosa, napustili grad soli.
- Meni ne trebaju nikakva priznanja. Nemam obavezu učestvovati u osnivanju Muzeja sporta grada Tuzla, snimanju filma za proslavu, kao ni prisustvovati proslavi. Ja samo razmišljam da zauvijek napustim Tuzlu, kao i drugi sportisti prije mene – kaže na kraju Saračević.
Saračević je zastavu tek priznate države BiH nosio na Olimpijadi u Barceloni 1992. godine.
- Toga dana je u Barceloni temperatura bila oko 40 stepeni, ali je mene oblio hladan znoj kada sam trebao izaći sa zastavom BiH pred gledaoce. Digao sam zastavu koliko sam mogao, a siguran sam da mi je u tim trenucima niko na svijetu ne bi mogao uzeti iz ruke – sjeća se on.