Redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH, akademik Kemal Hanjalić, univerzitetski profesor i doktor tehničkih nauka iz oblasti termodinamike i mehanike fluida, izabran je za inozemnog člana Ruske akademije nauka. U intervjuu za „Dnevni avaz“, jedan od najcjenjenijih bh. naučnika kaže da danas postoje objektivni kriteriji za vrednovanje nauke, te da vjeruje da Ruska akademija nauka sa svojom skoro 300-godišnjom tradicijom (osnovao je Petar Veliki 1724.) ima izgrađene norme. 

BiH je mjesto u evropskim integracijama

- Kao prvi preduvjet su naučni opus i impakt u svjetskoj nauci, a koji se mjeri prije svega pozivanjem na nečije radove i citiranja u svjetskoj literaturi - naučnim časopisima, knjigama, udžbenicima. To je, zatim, primjena naučnih rezultata, metoda i pronalazaka u razjašnjavanju nekih prirodnih fenomena, rješavanju tehničko-tehnoloških problema, razvoju tehnologija.

To je, također, prepoznatost i reputacija u svjetskim naučnim krugovima koje se mjere priznanjima, nagradama, pozivanjem u svojstvu plenarnog predavača na svjetskim naučnim skupovima i manifestacijama. Tu je i doprinos organiziranju i menadžmentu nauke, razvoju naučnih institucija i infrastrukture, obrazovanje naučnog podmlatka, angažiranje u međunarodnim naučnim i stručnim asocijacijama – kaže Hanjalić.

Jesu li isti kriteriji kada je u pitanju inozemni član akademije?

- Kada je u pitanju inozemni član neke nacionalne akademije gdje se može birati između toliko poznatih i uspješnih naučnika širom svijeta, onda, osim lične reputacije, važan je i doprinos razvoju nauke i naučne misli u toj zemlji. Pretpostavljam da neki čitaoci znaju da sam ja radio u nekoliko zemalja. Sudeći prema priznanjima koja sam dobio u skoro svakoj od tih zemalja (Velika Britanija, Holandija, Njemačka, Italija, Rusija), ja sam morao ostaviti neki pozitivni trag, neki legat koji je prepoznat i priznat. Konkretno, s kolegama iz Rusije sam počeo sarađivati prije dvadesetak godina, a 2011. sam dobio prestižni lead-scientist “megagrant“ ministarstva za nauku i obrazovanje Ruske Federacije za trogodišnji angažman na državnom univerzitetu Novosibirsk i na Kutateladze institutu za termofiziku Ruske akademije nauka.

Grant je produžen za još dvije godine i upotpunjen još jednim grantom Ruskog fonda za nauku. Mislim, a to kažu i pišu drugi, da sam u periodu od šest godina u Rusiji postigao nešto. Obje institucije su dobile najnoviju laboratorijsku opremu i infrastrukturu, znatno je proširen domen djelovanja i kompetentnosti, povećan naučni opus itd. Jedno od mjerila je vidno poboljšani plasman Univerziteta Novosibirsk na nacionalnoj i svjetskim rang-listama, a također nekoliko novih velikih naučnih i industrijskih projekata koji su uslijedili.

Smatrate li da ste više cijenjeni u svijetu nego u BiH?

- Ne poredim to. Zadovoljan sam priznanjima u respektabilnim zemljama različitih kultura. Istina, iako su djelatnosti kojima se bavim - nauka, istraživanja, visoko obrazovanje, konjukturne i od značaja i za BiH, malo se cijene kod nas. To nije u fokusu javnosti. Politika, sport, kultura, ali najviše supkultura, šund i kič, dominiraju medijima. Malo ko i zna šta moja pojedina priznanja znače, koji je to rang, u kakvom sam društvu. Nisam tim opterećen. Jedino mi je ponekad žao što se to ne prepoznaje kao potencijal da se u tim oblastima moje iskustvo iskoristi za neke zaokrete i iskorake.

Nakon toliko iskustva u radu širom svijeta, kako Vi gledate na situaciju u BiH? Slabo se živi, zemlja je daleko od Evropske unije, NATO-a...

- Nisam politički analitičar ni strateg, ali bez ikakve dvojbe smatram da je BiH kao cjelini mjesto i budućnost u evropskim integracijama. Ovo kažem imajući u vidu geografski i geopolitički položaj BiH, multietničku strukturu, ustavno uređenje i političku organizaciju, a posebno tragične sukobe i ogromne ljudske i materijalne žrtve u nedavnoj prošlosti koji se ne bi smjeli ponoviti. U današnjim okolnostima deklarativna vojna neutralnost sigurno nije garancija za to.

Šteta je što nismo ušli ranije kada su bili znatno povoljniji uvjeti za to, kako u EU tako i u BiH i bližem okruženju – mislim na raniji relativni konsenzus svih političkih aktera, tada još svježe empatije međunarodne zajednice, posebno EU, prema razorenoj i napaćenoj BiH. Nažalost, to vladajućim garniturama nije uspjelo, a nisam siguran da li zbog toga što nisu znali ili jednostavno nisu htjeli. Danas je geopolitička situacija drugačija, EU se nalazi u krizi, BiH nije u fokusu relevantnih faktora, Rusija se oporavila, konsolidirala svoju međunarodnu poziciju i utjecaj, a otvoreno se protivi ulasku BiH u NATO, pa i u EU. Šanse su nam, bar za sada, male i potrebni su svježe inicijative, puno političke mudrosti i diplomatske vještine da se situacija popravi.

A utjecaj Rusije? Može li biti opasnost po BiH? 

- Što se tiče Rusije, posljednjih desetak godina sam je bolje upoznao „iznutra“ i imam uglavnom pozitivne utiske. Istina, ja se krećem i komuniciram uglavnom u naučnim i akademskim krugovima koji razmišljaju manje politički, a više racionalno. Nisam nikada čuo bilo kakve negativne konotacije u vezi sa BiH. Tačno je da aktuelna politika u Rusiji vidi šansu da svojim prisustvom u BiH, posebno u RS, proširi svoj utjecaj kao klin u EU i NATO prostoru, ali mislim da to nije ozbiljna prijetnja BiH. Izuzev Srbije, BiH je okružena članicama EU i NATO-a.

Umjesto stvaranja psihoze straha i nevjerice, mislim da bi BiH u cjelini trebala graditi racionalniji i pozitivniji odnos s Rusijom i ne prepustiti kompletnu inicijativu RS. Čini mi se da BiH nije toliko ključna za Rusiju, sigurno ne toliko koliko istočnoevropske zemlje s kojima direktno graniči i mislim da bi se mogao graditi neki modus vivendi u kojem bi BiH, kao Crna Gora, mogla biti članica i NATO-a i EU, a da ipak ima i korektne, pa i prijateljske odnose s Rusijom.

Svojevremeno ste kazali da ste nudili određene projekte vlastima u BiH? Koji su to projekti i kakav ste odgovor dobili?

- Govorio sam o nekim razvojnim projektima i tehnološkim postupcima koje smo razvijali prije rata na Mašinskom fakultetu u Sarajevu i u Institutu ITEN „Energoinvesta“, od kojih su neki bili implementirani, npr. u jednoj termoelektrani ili u proizvodnji, uspješno funkcionirali, a onda naprasno ugašeni. Govorio sam i o novim softverskim alatima za razvoj, analizu i poboljšanje procesa itd.

Želio sam da nešto od toga obnovimo te da prenesem moja nova iskustva npr. u organizaciji naučnoistraživačkog rada, da pokrenemo neke institute, obučimo generaciju mladih modernim eksperimentalnim i kompjuterskim metodama istraživanja, te iniciramo nekoliko ciljanih istraživačkih i razvojnih projekata u oblastima koji bi mogli donijeti zaokrete ne samo u pokretanju novih proizvodnih programa nego i u rješavanju aktuelnih problema, naprimjer u energetici, procesnoj industriji, zaštiti okoliša. Nešto smo pokrenuli kroz nekoliko master and doktorskih projekata, pokazali šta se može, ali nismo „uzbudili“ nadležne.

Ratnim razaranjima je mnogo toga uništeno

Kako Vi gledate na ono što se dogodilo industriji BiH nakon rata? Nekadašnjih prijeratnih giganata skoro da više i nema.  

- Mene još fasciniraju vizionari i realizatori poslijeratne izgradnje BiH pedesetih, šezdesetih godina i kasnije. Meni su još fascinantni ljudi koji su osnivali i stvarali „Energoinvest“, UNIS, „Famos“, „Unioninvest“, UPI, „Rudi Čajavec“, hemijski kombinat u Tuzli, HEPOK u Mostaru, termo i hidroelektrane, puteve, univerzitete, klinike i mnogo toga što ranije nije uopće postojalo u BiH.

Ti sistemi su donijeli stotine hiljada radnih mjesta, dohodak, stanove, infrastrukturu, podsticali vlastiti razvoj. Kako to da nismo uspjeli ništa sačuvati, podesiti novim društvenim odnosima, vremenu i tržištu. Ratnim razaranjima je mnogo toga uništeno, ali su bili ostali još znanje, know-how, iskustvo. Mnoga toga se moglo obnoviti i podesiti novim uvjetima i zahtjevima. Sjetimo se Njemačke u to doba, „Krups“, „Siemens“, „Volkswagen“, „Mercedes“ – da spomenem samo neke od poznatijih kod nas, koji su bili potpuno uništeni, ali su oživljeni i postali još veći i značajniji na svjetskoj sceni.

Stalno se govori da BiH ima sve predispozicije da bude daleko razvijenija zemlja nego što je sada. Zbog čega smo i dalje nerazvijena zemlja?

- Mislim da je glavni uzrok zaostajanja loša politika, nedostatak vizija, korupcija, partiokratija, nepotizam, a najviše nedostatak znanja. Opće predispozicije za razvoj postoje u BiH, ali su slične kao u zemljama okruženja, pa i čitave Evrope. Mi pretjerujemo s parolama o nekim velikim prirodnim bogatstvima, danas je „siva masa“ glavni i puno važniji resurs, pogotovo ako nemamo ono što već dugo (ali, prema svoj prilici, ne zadugo) dominira svjetskom ekonomijom – nafta, plin, rijetki metali. Izuzetak je hidroenergetski potencijal, koji nam je još šansa u energetici, a koji je, nažalost, još nedovoljno iskorišten.

Osim toga, korištenje tih prednosti u jakoj konkurenciji zahtijeva pameti, znanja, inicijative, investicija, ali i drugačiji odnos stanovništva prema tim prirodnim bogatstvima i okolišu uopće. Imamo šume, ali ih neracionalno eksploatiramo, prodajemo balvane umjesto finalnih proizvoda. Ili, ne može se, naprimjer razvijati turizam s lošom putnom i željezničkom mrežom, prljavim, neurednim i saobraćajem zagušenim gradovima, zagađenim rijekama, zrakom, otvorenim i nestručno izgrađenim i vođenim deponijama smeća. I ko drugi da se pozove na odgovornost nego vlast i političke partije koje vode zemlju skoro 30 godina.

Malo je mladih koji raspolažu primjenjivim znanjima

Mladi, visokoobrazovani ljudi napuštaju BiH, jer ne mogu do posla, a u svijetu prave karijere i postaju naučnici, inžinjeri. Kako Vi na to gledate?

- To je trend u svijetu, mladi odlaze i iz susjednih zemalja. Ali, ja vidim tu i neke potencijalne šanse. Izuzev nekih zanatskih struka, malo je mladih koji raspolažu primjenjivim znanjima koji bi mogli pokrenuti kod nas neke nove programe. Takve su nam škole i fakulteti, pa takva i privreda. Ali ti mladi će u razvijenim zemljama biti prekvalificirani, doučeni, dotrenirani i osposobljeni za ono što treba tim zemljama.

A prijenos takvih praktičnih znanja, posebno onih na najvišem nivou, BiH bi bio vrlo koristan. Na tom bismo mogli graditi perspektive, da se neki vrate s tim umijećem i da svoja znanja i iskustva i bar dio svojih aktivnosti prenesu u BiH. Ali to zahtijeva ozbiljni, organizirani i sistematski pristup, državnu brigu, ulaganja, privlaćenje pogodnom poreznom politikom i drugim stimulativnim mjerama. Koliko god je ovo bitno za privredne djelatnosti, isto tako je važno razbiti lokalne monopole i otvoriti obrazovne institucije, posebno univerzitete i fakultete, za privlačenje i prijem uspješnih i perspektivnih mladih naučnika i nastavnika javnim međunarodnim konkursima.

Kao što se može vidjeti na internetu (naprimjer “ResearhGate“), tako rade univerziteti širom svijeta, a najviše u najrazvijenijim državama koje po pravilu ne oskudijevaju kadrom s najvišim kvalifikacijama.

Odnos bh. vlasti prema nauci je ispod svake kritike

Ulaganja u nauku su daleko manja od zemalja regije, da ne govorimo o Zapadu. Kako Vi to komentirate?

- Odnos bh. vlasti na svim nivoima prema nauci i naučnoistraživačkim djelatnostima je ispod svake kritike i to stanje traje, evo, već skoro tri decenije. Jednostavno, nema nikakve politike. Problem je i rasparčanost nadležnosti, ova djelatnost bi trebala biti na nivou države ili bar entiteta. Posljedica je da praktično nema skoro nikakvih značajnijih naučnih prodora. Istovremeno, nikad u BiH nije bilo toliko univerziteta i fakulteta, akademija nauka i akademika, profesora i doktora nauka, dakle formalno kvalificiranih naučnih radnika. A output je u cjelini ispod svakog nivoa. Nema instituta, posebno u oblasti prirodnih i tehničkih nauka koji su svuda generatori novih znanja, rasadnici naučnih kadrova i osnova tehnološkom razvoju.

Sliku malo popravlja manji broj pojedinaca i grupa koji, unatoč nepostojanju osnovnih preduvjeta, uspijevaju da se plasiraju na svjetskoj naučnoj sceni publikacijama u recenziranim naučnim časopisima, a koji su jedino pravo mjerilo naučnog uspjeha. Istina, formalno gledano, ima publikacija, ali je previše „šunda“ i beskorisnog recikliranja. Danas u beskrupuloznoj borbi za profit uvijek se nađe neki lokalni nepriznati časopis ili zbornik da to objavi, ali to niko ozbiljan niti čita, niti cijeni.

Znam da je sadašnja Vlada Kantona Sarajevo pokušala nešto promijeniti, situacija je malo poboljšana, ali još veoma skromno. Tako je ustanovljen Fond za finansiranje naučnih projekata, s ukupnom sumom, koliko znam, nešto ispod tri miliona KM, ali to je nedovoljno. U odnosu na budžet Kantona to je manje od tri promila. Uporedimo to sa svjetskim normama ulaganja u nauku koje se kreću oko 1-2 posto bruto nacionalnog dohotka. Sliku upotpunjuje nama svojstven oportunizam, „demokratska“ podjela sredstava Fonda bez ikakvih vanjskih i meritornih recenzija na disproporcionalno veliki broj aplikanata.

 Rijetke inicijative se ignoriraju

- Stalno imam u vidu period odmah poslije Drugog svjetskog rata, kada su u rasponu od dvadesetak godina nikli u BiH brojni istraživačko-razvojni centri, instituti, što u okviru tadašnjih velikih privrednih sistema, što samostalno, a u kojima su bez ikakvog prethodnog iskustva inicirani brojni projekti iz kojih su proistekli znanje, know-how, tehnologije i proizvodni programi. Moj dojam je da danas nemamo nikakve koncepcije, rijetke inicijative se ignoriraju, niko nije zainteresiran ni nadležan - kaže Hanjalić.