Bivši grčki ministar finansija Janis Varufakis u kolumni za portal Peščanik pod nazivom "Zamislite da kapitalizma nema" ocijenio je da je prošla godina bila loša za antikapitaliste, ali, kako je naveo, ni kapitalizam nije prošao ništa bolje. 

- Poraz Korbinove Laburističke partije u Britaniji ovog mjeseca (prošlog, op. p.) bio je težak udarac za pokret radikalne ljevice. S druge strane, i kapitalizam se našao na udaru kritika koje pristižu iz neočekivanih pravaca, naročito u Sjedinjenim Državama, gdje se približavaju predsjednički izbori. Milijarderi, šefovi velikih kompanija, čak i finansijski kolumnisti pridružuju se intelektualcima i lokalnim liderima u lamentiranju nad brutalnošću, bezobzirnošću i neodrživošću rentijerskog kapitalizma. „Ovog puta ne možemo nastaviti po starom“, zaključak je koji se sve češće čuje čak i na sastancima upravnih odbora najmoćnijih korporacija - naveo je Varufakis.

Smiješne mjere

On dalje ističe da se i pripadnici klase najbogatijih - već opterećeni stresom i zasluženim osjećajem krivice, bar oni razumniji među njima - i sami osjećaju ugroženima zbog krajnje ekonomske neizvjesnosti u koju tone većina njihovih sunarodnjaka.

- Kao što je Marks predvidio, u pitanju je nedodirljivo moćna manjina koja se pokazala nesposobnom da predvodi duboko polarizirana društva u kojima samo bogati mogu računati na pristojan život.

Zabarikadirani u svojim odvojenim naseljima, mudriji među superbogatima predlažu neku novu vrstu „participativnog kapitalizma“, čak i više poreze za vlastitu klasu, jer shvataju da su demokratija i redistributivna država njihova jedina pouzdana polisa osiguranja. Ali, avaj, u isto vrijeme strahuju da njihova klasa po prirodi stvari ne polaže mnogo na osiguranje.

Predloženih mjera ima raznih, od nedovoljno promišljenih do smiješnih. Pozivi članovima upravnih odbora da se upravljaju interesima širim od usko postavljenih finansijskih interesa dioničara bili bi za pohvalu da nije neugodne činjenice da o imenovanju i plaćama članova upravnih odbora odlučuju ti isti dioničari. Isto tako, pozivi da se ograniči moć finansijskog sektora bili bi korisni da nije činjenice da većina korporacija polaže račune finansijskim institucijama koje drže najveći dio njihovih dionica - smatra Varufakis.

Reforma sistema

On ocjenjuje da suprotstavljanje rentijerskom kapitalizmu i stvaranje preduzeća za koja će društvena odgovornost biti nešto više od marketinškog slogana podrazumijeva potpunu reformu sistema poslovnog prava.

- Da bismo stekli predstavu o razmjerima tog zadatka, moramo se vratiti do onog trenutka u historiji kada su dionice kojima se može trgovati postale najmoćnije oružje kapitalizma i postaviti sebi pitanje: Jesmo li spremni da ispravimo tu „grešku“?

Bilo je to 24. septembra 1599. godine. U drvenoj zgradi u blizini Moorgate Fieldsa, nedaleko od adrese na kojoj je Šekspir upravo završavao "Hamleta", nastala je nova vrsta preduzeća. Vlasništvo u novom preduzeću, po imenu Istočnoindijska kompanija, podijeljeno je na manje dijelove kojima se slobodno trgovalo.

Mogućnost trgovanja udjelima u vlasništvu omogućilo je neslućeni rast privatnih korporacija koje su ubrzo postale veće i moćnije od država. Pogubno licemjerje liberalizma bilo je u slavljenju vrlina lokalnih pekara, mesara i pivara u korist i za dobrobit najvećih neprijatelja slobodnog tržišta: kompanija za koje zajednica ne postoji, koje ne poznaju moralna osjećanja, namještaju cijene, uništavaju konkurenciju, korumpiraju državnu upravu i ismijavaju samu ideju slobode.

Zatim, pred kraj 19. stoljeća, kada nastaju prve umrežene megakompanije - kao što su "Edison", "General Electric" i "Bell" - duh oslobođen uvođenjem slobodne trgovine dionicama učinio je još jedan korak dalje. Pošto ni banke ni investitori nisu imali dovoljno novca da zadovolje potrebe umreženih megakompanija, stvorena je megabanka u obliku kartela banaka i sumnjivih fondova iza kojih su također stajali dioničari.

Pozivi za dozivanje pameti

Tako je nastala nezapamćena količina novog duga kojim je vrijednost prenijeta u sadašnjost, uz nadu da će sutrašnja dobit biti dovoljna da se namiri budućnost. Megafinansije, megakapital, megafondovi i megakriza logičan su ishod. Lomovi 1929. i 2008., nezaustavljivi rast velikih tehnoloških korporacija i ostali sastojci današnjeg talasa nezadovoljstva kapitalizmom nisu se mogli izbjeći - podsjeća Varufakis.

U takvom sistemu, nastavlja on, pozivi da se kapitalizam dozove pameti ne znače ništa - naročito otkad smo ulaskom u novu stvarnost 2008. dobili konačnu potvrdu apsolutne kontrole megakompanija i megabanaka nad društvom.

- Ako nismo spremni da ukinemo slobodnu trgovinu dionicama, započetu 1599. godine, ne možemo značajnije utjecati ni na današnju distribuciju bogatstva i moći. Da bismo zamislili šta bi prevazilaženje ovakvog kapitalizma moglo značiti u praksi, najprije moramo temeljno preispitati samu instituciju vlasništva nad korporacijama.

Žrtve apsurda

Zamislimo da su dionice nešto slično pravu glasa kojim se ne može trgovati. Kao što učenici kada se upišu u školu dobivaju člansku kartu biblioteke, svaki novi zaposleni dobivao bi po jednu dionicu koja mu daje pravo na jedan glas u svim odlukama o korporaciji koje donosi skupština dioničara – od upravljanja i planiranja do raspodjele dohotka i bonusa.

Tako bi podjela na dobit i nadnicu izgubila smisao, a veličina korporacija bila bi svedena na pravu mjeru, što bi doprinijelo slobodnoj tržišnoj utakmici. Kada se rodi beba, centralna banka bi joj automatski dodijelila trast fond (ili lični kapitalni račun) u koji bi se periodično uplaćivala univerzalna dividenda. Kada beba postane tinejdžer, od centralne banke bi dobila i besplatan bankovni račun.

Radnici bi mogli slobodno prelaziti iz jedne kompanije u drugu i sa sobom povlačiti kapital iz svog trast fonda koji mogu pozajmiti kompaniji u kojoj rade ili nekom drugom. Budući da nema akcijskog kapitala koji se hrani fiktivnim sredstvima, finansijski tokovi postali bi uzorno dosadni - i stabilni. Države bi ukinule poreze na promet i dohodak i umjesto toga oporezivale samo dobit kompanija, zemlju u vlasništvu i aktivnosti koje štete javnom interesu.

Ali, dosta je maštanja, zasad. Poenta ovog teksta bila je da se podsjetimo mogućnosti nastanka zaista liberalnog, postkapitalističkog, tehnološki naprednog društva.

- Oni koji odbijaju da ga zamisle završit će kao žrtve apsurda na koji često ukazuje moj prijatelj Slavoj Žižek: Zašto su ljudi spremniji da razmišljaju o kraju svijeta nego o kraju kapitalizma? - zaključio je Varufakis.