IN MEMORIAM

Pisao je i kada više nije vidio, otišao je duboko nesretan

Boljeli su ga osporavanje bošnjačkog identiteta, negiranje bosanskog jezika, države, kulture, odlazak mladih, korupcija, nesposobna vlast, boljele su ga lisice na rukama generala Atifa Dudakovića…

Profesor Filipović posebno se radovao susretima s ljudima, primao je goste i bio zahvalan svakome ko bi došao da ga obiđe. Arhiv

Piše: Mirela Kukan / Avaz.ba

1.3.2020

Kada bi mogao vidjeti ovaj naslov, ne znam da li bi se profesor Muhamed Filipović ljutio.

Jer, otišla je intelektualna gromada Bosne i Hercegovine. Nema ga više da, kao što je znao, očinski dobronamjerno kaže: “Pa, sine, ne valja ti to. Bolje bi bilo da si rekla ovako…”


Nemojte vi meni “akademiče”

U čast tom velikom misliocu, moglo bi se reći i ispisati hiljade drugih, divnijih, pametnijih naslova. Moglo bi se ispisati i hiljade stranica od bujice riječi koje nadiru iz pera novinarke prezahvalne Bogu što joj je omogućio da u posljednjih desetak godina bude u blizini jedne tako kolosalne ličnosti kakav je bio akademik Filipović.

I sad bi se malo ljutnuo.

- Nemojte vi meni “akademiče”! Danas akademika ispod svakog kamena. Ja sam profesor i najsretniji sam ako sam svoje studente čemu naučio - presjekao je i Senada Hadžifejzovića u svom vjerovatno posljednjem TV intervjuu.


Muhamed Filipović (desno) kao srednjoškolac s vršnjacima: Najviše je volio prisjećati se djetinjstva. Arhiv

I kad bi se ljutio, učio nas je.

Zato žalim što ga nisam posjećivala još češće i upijala tu riznicu znanja i sjećanja na našu Krajinu... Biljane, Sanicu, Ključ, Banju Luku, Prijedor, Ljubiju...

Da evocira uspomene iz djetinjstva. Da priča o dječaku rođenom 3. avgusta 1929. godine, u porodici Sulejmanbega i Đulhanume Filipović, koji je po amidži dobio ime Muhamed, a nadimak Tunjo dala mu dadilja Olga Puljić, jer mu je prva riječ koju je izgovorio bila “tunj”.


“Mislio je na tunjino drvo pod kojim je porodica ljeti najčešće sjedila i gdje se pila jutarnja i kafa uobičajena poslije ikindije.”

Da pripovijeda o onome čega se najviše volio prisjećati, ali i o onome zbog čega je otišao duboko nesretan.

- I dalje nam osporavaju naš identitet i historijsku utemeljenost Bošnjaka. Još smo narod bez cilja, plana, jasne političke vizije. Ko smo, šta smo, gdje ćemo, s kim ćemo, kako ćemo... Šta će biti s našim narodom - sve je češće ponavljao profesor Filipović, čije su zasluge za vraćanje nacionalnog imena bošnjačkog naroda, zna se, nemjerljive.
 
- Svako drugo ime način je da se ospori autentičnost našeg identiteta i posebno naša vezanost uz BiH - neumorno je upozoravao.


Beskrajno su ga boljele lisice na rukama generala Atifa Dudakovića.

- Kakva je to pravda i istina kad ljudi koji su branili jednu međunarodno priznatu državu, koja je bila izložena napadu, agresiji, genocidu, udruženom zločinačkom poduhvatu, sada treba da idu u zatvor - pitao se.

Koruptivna politika, odlazak mladih, negiranje Bosne i Hercegovine, bosanskog jezika, nebriga za kulturu, nedostatak liderstva nad državom, nesposobne vlasti...

Sve ga je sekiralo i boljelo.

Utjehu je nalazio u dobrim ljudima bosanskim. U svojim komšijama iz cijele BiH, pa i mnogo šire.

Jer, ovaj, nedvojbeno jedan od najvećih intelektualaca kakvi su ikada hodili napaćenom zemljicom Bosnom i Hercegovinom, za svoga dugog života živio je sa svima i svuda.


Posljednji bosanski plemić

Živio je i hodio baš onako kako to opisa naš Zehrudin Zeka Isaković: “Živio je u duhu bogumila - cio život hodio sa mehkim cipelama da mrave koje slučajno nagazio ne bi i usmrtio. Tako je i otišao: tiho, dostojanstveno, bistra uma i čestitih misli. Baš onako kako odlazi gospodin! Posljednji bosanski plemić.”


Predosjećao je naš profesor da uskoro odlazi s ovog svijeta i činilo se kao da je u posljednje vrijeme to sve više i priželjkivao.

Opraštao se od ljudi.

Kada se odselio iz stana u ulici nazvanoj po jednom od njegovih najboljih prijatelja Hazimu Šabanoviću, gdje je profesor Filipović živio ravnih pet decenija, na stranicama “Avaza” napisao je svoj oproštaj od komšiluka.

- Svima želim sve najbolje u životu i izražavam žalost što nisam u mogućnosti da s njima komuniciram onako kako sam to činio godinama. Pozdrav! - poručio je prije skoro godinu.

Nekako u to vrijeme objavio je u našem listu i kolumnu “Čekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima”.

- Na kraju života vidi se zašto je ko živio - zapisao je samo nekoliko mjeseci onakon smrti svoje drage supruge Nadije, nakon koje je ovaj kolos neponovljivo bistrog uma i nenadmašnog znanja jednostavno počeo da kopni.

Veliki Muhamed Filipović završio je istovremeno pisanje “Romana jedne biografije”, u kom je opisao svoj život od rođenja u Banjoj Luci do posljednjih dana u Sarajevu.

Bio je svjestan koliko se već tada osjećao nedostatak njegovog prisustva u javnom životu.

Zato je nastavio pisati. Pisao je čak i kada više nije vidio. Diktirao je. Dok je imao snage da govori.


Misao za vječnost

Primao je goste, radovao se i bio zahvalan svakome ko bi došao da ga obiđe, razgovori. I bilo ih je mnogo.

Ali, jučer najviše. Na oproštaju, komemoraciji, dženazi i ukopu na sarajevskim Barama, prema vlastitoj želji, pored supruge Nadije. Za neke od jučer prisutnih imao je odranije pripremljenu poruku. Izrečenu još prije šest godina u intervjuu kolegi Sanjinu Bećiragiću na pitanje šta bi, kada bi to mogao, rekao ljudima na svojoj komemoraciji.

- Jedina vijest koja će biti apsolutno plasirana u svim medijima, a za neke je tradicionalno da me potpuno ignoriraju i izbjegavaju. Svi će objaviti tu vijest i svi će doći na komemoraciju, a ja bih njima rekao, kad bih mogao ustati i pojaviti se: “Gospodo, zakasnili ste, zakasnili! Ja sam davno umro, samo ćete morati živjeti s onim što sam ja mislio. Budite uvjereni da će ono što sam ja mislio, živjeti” - poručio je Muhamed Filipović.

Hvala Vam, veliki i neponovljivi Profesore, i hvala Bogu da će Vaša misao živjeti.

Neka Vam je laka zemljica bosanska.



Učiti ljude i učiti od ljudi

Profesor se posljednji put pojavio u javnosti 12. oktobra prošle godine, kada je u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu, u povodu 90 godina od njegovog rođenja, održan Simpozij “Život i djelo akademika Muhameda Filipovića”.

- Treba vršiti svoju funkciju u društvu. Raditi, stvarati i pisati. Učiti ljude i učiti od ljudi. To je ono što je neophodno da bi se živio život dostojan čovjeka. To se pokazuje na meni - rekao je tom prilikom profesor Filipović, dodavši da je njemu već 91 godina, od kojih je 80 drugovao s knjigom i nastojao učiti o životu i čovjeku.

Beskrajno mnogo znao je o životu i čovjeku. U kolumni “Čekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima” zaključio je da su u ukupnosti njegovog života najvažniji bili susreti i odnosi s ljudima.

- Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život, objašnjavaju tek na kraju života - zaključio je.


“Gulanferi” i “pintihamize”

Profesor Filipović bio je ponosan na poštovanje koje su mu ljudi iskazivali.

- To mi daje nadu da nisam svoj život protratio nego da sam učinio nešto dobro za ljude i da sam bar nekoga nečemu dobrom naučio ili na dobar put uputio - rekao je profesor u jednom od posljednjih intervjua koji je dao potpisnici ovih redova.

Činilo se da će poživjeti bar još deceniju. Da će moći nastaviti pisati podjednakom strašću kako o najtežim globalnim i domaćim društvenim i političkim problemima, tako i o Mujinim ćevapima u Banjoj Luci, i svom Glamoču, i Carigradu... I o dobrim, ali i o lošim ljudima (“gulanferima” i “pintihamizama”).

Nažalost, nije poživio još. Nedostaje već sad i nedostajat će još dugo taj nenadmašni filozof, historičar, pisac, patriot, pravednik, istinski velikan naše zemlje.



Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.