Šezdesetrogodišnja Munira Beširović je počela postiti kada je imala samo osam godina, a danas posti 55-ti odabrani mjesec ramazan. Pamti i godine u kojima je ramazan prošao skoro dva puta kroz godinu dana i sva godišnja doba. Munira danas živi sama i kaže da joj je ramazan, pored što je obaveza svakog muslimana, postao i navika koju ne može propustiti. 

Budili komšiluk na sehur

- Rodila sam se u Milićima tačnije kod Pribitkovića gdje sam živjela sa roditeljima i još četvero braće i sestara. U selu je bilo sedam kuća, nismo imali struju, vodu, čak neki nisu imali ni sat, pa je moj stariji brat često buditi staru komšinicu koja nije znala u koliko da ustane na ručak odnosno sehur, ali smo mi koristili riječ ručak,- kaže Munira. 

Teravije nisu klanjali u džamiji niti mektebu, nego u kući Munire koja je imala dvije velike sobe i verandu gdje se klanjala teravija. Tada su koristili očišćene kožice umjesto sedžade.

- Vode nismo imali, pa sam ja sa braćom i sestrama išla na bunar kako bi donijela vodu koji smo korstili za vrijeme teravije i na sijelima posle teravije. Sjećam se kada je bila zima imali smo vremena praviti sijela na kojima smo igrali mnogo igara, bilo je druženja kojeg danas nema - navodi Munira.

Za vrijeme ramazana učili su mevlude skoro svake noći, kako za roditelje tako i za osobe koje su preselile. Posle teravija mještani su zvali hodžu na sehur ali i na iftare, prisjeća se Munira. I za vrijeme ratnog perioda postila na ono malo hrane što su imali i čak radila na njivama po najvećim vrućinam. Bilo je teško jer se radilo kako bi se obezbijedila osnovna hrana kako za svoju porodicu, tako i za komšije.

Bilo je ljepše postiti prije

Danas neko novo vrijeme i prvi ramazan u kojem je zabranjeno okupljanje sa najbližim čak u vrijeme ramazan. 

- Bez obzira što sada imam skoro sve, ljepše mi je bilo postiti prije, jer su bile neke čari. Ne znam kako da objasnim ali bilo je prije mnogo ljepše, narod se je je družio više. Bajrami su u mojoj mladosti bili naljepši dani, tada se obilazila rodbina, prijatelji ali ne kao danas. Mi smo tada išli u velikom broju, komšije bi zvale na kafu i na ručak, a danas toga nema, rodbina se obilazi kao i svaki drugi dan - navodi Munira.

Munira živi sama i svaki dan posti i ide na posao u RMU „Banovići“ u kojem je gotov penziju zaradila, ali je ništa nikada nije spriječilo da posti ramazan. Kako Munira kaže, njena porodica je uvijek postila iz ljubavi prema ramazanu i navike, a ne samo zbog propisane same obaveze.