Za Konjic će mnogi reći da je mali grad, ali koliko god po površini mali bio, za njegove mještane je itekako veliki i nose ga u svom srcu. Grad je 1991. brojao oko 14.500, a istoimena općina blizu 45.000 stanovnika. Tako da općinu Konjic karakterizira površina od 1.400 kvadratnih kilometara, po kojoj je najveća u Federaciji Bosne i Hercegovine. Bogatstvo općine su poljoprivredno i šumsko zemljište, ogromni vodeni potencijal, velike zalihe rude pirofilita, turistički kapaciteti.
Konjic je atraktivan zbog bogate prirode koja u potpunosti okružuje grad. Rijeka Neretva teče kroz sami centar. Stari grad je veoma lijep za šetnju, kao i centar grada iz kojeg se u svakom pravcu pruža interesantan vidik na okolnu prirodu.
Od početka 1900. godine Konjic je poznat po svom drvorezbarstvu. Središte turističke ponude Konjica je sigurno Boračko jezero i dolina Glavatičevo. Većina aktivnosti u prirodi kreće odavde: planinarenje, logorovanje, rafting, seoski turizam, vožnja kajakom ili kanuom, planinski biciklizam, pa čak i paraglajding.
Najsjeverniji grad Hercegovine nikad nije bio ni „prava Hercegovina" ni „prava Bosna", već nešto zaista unikatno i neponovljivo. Okupan toplim hercegovačkim suncem, dočekivao je doseljenike iz raznih krajeva svijeta, pružao im udoban dom i pazio ih, hranio ih i školovao, a oni su mu vraćali svom ljubavlju koju bi utkali u građevine i gradske ulice.
Simbol grada je Stari kameni most izgrađen 1682. godine. Izgradnja mosta se pripisuje Haseći Ali-agi Kolakoviću, visokom dužnosniku u Istanbulu, rodom iz Blagaja. Ovaj šestolučni most dug je 101,8 metara i širok 5,25 metara. Most je bio srušen 1945. godine prilikom povlačenja Nijemaca, a ponovo obnovljen u izvornom obliku 2009. godine. Oko mosta se nalazi dosta dućana i restorana. Pravi je užitak popiti tradicionalnu bosansku kafu u jednom od lokala pored Neretve.
Konjic se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1382. godine, a o imenu grada postoji i legenda koja kaže da je na mjestu sadašnjeg Boračkog jezera bilo malo naselje u koje je jedne večeri došao starac preobučen u prosjaka. Kako je imao natprirodne sposobnosti, znao je da će te noći to naselje biti potopljeno. Krenuo je od kuće do kuće i molio za hranu i toplo ognjište.
Međutim, vlasnici kuća nisu pokazali razumijevanje i tjerali su ga sa svog praga.
Samo jedna starica, čija kuća je bila jedna od najsiromašnijih u naselju, pružila mu je utočište i s njim podijelila posljednji komad hljeba. Starica se bavila trgovinom, a posao nije išao najbolje. Zahvalni starac joj je na odlasku rekao da se spremi i krene preko Boraka prema dolini u kojoj je sada smješten Konjic, jer će Borci biti potopljeni u ranim jutarnjim satima te da započne trgovinu tamo gdje njen konj sam stane.
Ona je poslušala. U noć je krenula na svom iscrpljenom konju. Kada je konj stao, starica je povikala: "Ajde, Konjice moj!" Tada se sjetila starčevih riječi, tu je zastala i započela trgovinu, koja je, na njeno veliko iznenađenje, išla odlično. Tako je nastao Konjic, trgovačko mjesto i tranzitna tačka za sve koji sa sjevera pohode južne krajeve i obratno, a za putnike namjernike zelena oaza u kojoj će vas huk Neretve i njena zelena boja trajno vezati za ovaj grad. Priroda je bila blagonaklona prema ovom hercegovačkom biseru.
Konjic je prije nekoliko godina dobio još jednu atrakciju primamljivu i domaćim i stranim posjetiocima. Godinama skrivan od javnosti, Titov bunker ARK, uz odobrenje Ministarstva odbrane BiH, danas mogu posjetiti svi. Najstrožije čuvana tajna SFR Jugoslavije, D-0, objekt kodnog naziva „Istanbul“, kasnije prozvan kao „Armijska rezervna komanda“ i „Atomska ratna komanda“, u narodu najpoznatiji kao Titov bunker, građen je u potpunoj tajnosti punih 26 godina, od 1953. do 1979. godine. Gradnja je koštala tadašnjih 4,6 milijardi američkih dolara, što bi u današnjoj protuvrijednosti bilo više od 10 milijardi američkih dolara i predstavlja treću najveću investiciju bivše SFR Jugoslavije.
Ovaj projekt promocije domaćeg turizma omogućili su „BH Telecom“ i „Bosnalijek“.
