Veoma mi je stalo do dobrih odnosa s BiH, ali to ne znači da nemamo pravo da procesuiramo one koji su ubijali Srbe da bi zadovoljavali njihove interese.
Prva je to reakcija predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na objavljivanje presude Huseinu Mujanoviću, bivšem borcu Armije RBiH, kojeg je sud u Beogradu osudio na 10 godina zatvora zbog navodnog ratnog zločina u Hrasnici kod Sarajeva.
Kako, predsjedniče Vučiću, da imamo dobre odnose kada je Tužilaštvo BiH, s glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić na čelu, najmanje tri puta uzalud tražilo izručenje Mujanovića našoj zemlji? Uz, naravno, dostavljene dokaze, izjave svjedoka, obavještavanje da je otvorena istraga u BiH, a čak je bio upoznat i glavni tužilac Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS) Serž Bramerc (Serge Brammertz).
Ništa to nije bilo dovoljno sudu u Beogradu da sarađuje, čak ni da razmisli o izručenju Mujanovića našoj zemlji, gdje bi mu se, ako je kriv, i sudilo. Jednostavno, politika je učinila svoje. Nije postojalo ni zrno volje za saradnju Srbije i BiH o ovom pitanju.
- Nas su stavili u salu gdje se sudi “zemunskom klanu”. Nismo ga mogli ni vidjeti, bio je izoliran sa svih strana, u staklima, kao da je zvijer. Pa u bolnicu su ga vodili s okovima na nogama - posvjedočila nam je Mujanovićeva supruga Mirsada.
Ako se državljanin BiH osudi na deset godina na način da čak i najuža porodica ne zna ništa o detaljima procesa, ako mu se sudi u ovakvim uvjetima, i to sa sumnjivim dokazima, svjedocima, kako imati dobre odnose? To, ustvari, pokazuje da se isto može dogoditi svakom Bosancu i Hercegovcu ako poželi prijeći granicu sa Srbijom.
Je li ti dobri odnosi koje nudi predsjednik Vučić znače da smo „dobri“ i kooperativni samo dok šutimo, obaramo glavu, puštamo da se hapse naši građani, osuđuju...?
Sigurno je da niko u BiH ne želi loše odnose sa Srbijom. Ali, uz obostrano poštovanje, na ravnopravnoj osnovi. Jer za bilo kakve odnose - treba dvoje, a za dobre odnose i to da su obje strane zadovoljne. Što u slučaju osude Mujanovića sigurno nije slučaj.
