Dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Muhamed Dželilović u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o stanju u bh. društvu, godišnjici potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, o šutnji građana, politici i našim političarima te problemima u visokom obrazovanju.

Promjena Ustava

Pred Bosnom i Hercegovinom je vrlo značajna godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako Vi s ove distance gledate na stanje u bh. društvu?  

- Kao i većina građana BiH, Dejtonski mirovni sporazum vidim prije svega onako kako mu i samo ime govori: kao mirovni sporazum. Ako barem deklarativno postoji konsenzus da je rat najgori oblik rješavanja političkih konflikata, onda nas superlativ u toj konstataciji upozorava na to da je svako drugo rješenje bolje. Troipogodišnji užasi agresije na BiH u Dejtonu su prekinuti, pa kao mirovni sporazum on je u tom trenutku bio od neprocjenjivog značaja za opstanak BiH i njenih građana.

Tekst samog sporazuma iskorišten je kao osnovica za famozni „Dejtonski ustav“, s tim što se računalo da će s vremenom, uz proaktivno djelovanje visokog predstavnika i „međunarodne zajednice“, taj temeljni zakonodavni okvir evoluirati, da će se u mirnijoj društvenoj atmosferi doći do ustavnog rješenja koje je naprosto racionalno.

Da ne bi bilo zabune, ovdje pojam racionalnog koristim u značenju mjere i primjerenosti, dakle govorim o ustavu koji bi bio po mjeri građana i naroda u BiH, ali i savremenih političko-društvenih uređenja u razvijenom dijelu svijeta kojem težimo. Umjesto toga, taj i takav ustav, tu jedinstvenu političku fikciju, domaće su političke vođe iskoristile kao izvrsnu priliku da se u njemu „ugnijezde“. Shvatili su da im je upravo takav temeljni zakonodavni okvir idealan za političko organiziranje na način interesnih, polumafijaških polufeudalnih organizacija i privatizacijsku pljačku. I još nešto, da svaka od bezbroj reformi u koje se i dalje zaklinju, unutar takvog fiktivnog ustavnog okvira i sama najčešće ostaje pusta fikcija. Tako su se svi procesi koji su trebali donijeti ukupni društveni napredak umrtvili, a to dugotrajno mirovanje, dok svijet oko nas ide naprijed, nije ništa drugo do stagnacija.

Cirkulacija društvenog otrova umjesto zdrave društvene energije je i dalje dominantna, oni malobrojni borci za stvarni napredak ove zemlje polako posustaju, a ogroman broj naročito mladih ljudi, u nemogućnosti organizirane borbe jednostavno odlaze. Odlaze u države koje im pružaju sigurnost fizičku, ekonomsku, socijalnu, političku... Odlaze tamo gdje postoji izvjesnost, jer ne smijemo zaboraviti da je i najgora izvjesnost bolja od neizvjesnosti u kojoj smo zarobljeni evo već četvrt stoljeća.

Stoga bi ovu godišnjicu trebalo iskoristiti da se po svaku cijenu pokrenu s mrtve tačke razgovori o jednom novom ustavu. I bez obzira u kom pravcu i pod kakvim pritiscima išli prvi koraci na tom putu, siguran sam da bi u sveopću razočaranost, nezadovoljstvo, letargiju i depresiju unijeli toliko nam potrebni dah optimizma i nade.

Građani su generalno nezadovoljni stanjem. Zašto onda šute? Je li ih strah?

- Nezadovoljstvo građana je vidljivo na svakom koraku i to je neporeciva činjenica. Na pitanje zašto šutimo i zašto nema organizirane borbe za bolje sutra naše djece nije moguće jednostavno odgovoriti. Strah koji spominjete je, svakako, jedan od osnovnih razloga. Ponajprije, on je jedna od primarnih ljudskih emotivnih reakcija u situaciji egzistencijalne ugroženosti. Dalje, on je duboko ugrađen u nas zbog hude historijske sudbine. Od srednjeg vijeka nama su vladali drugi i to na vrlo represivan način. Dalje, oduvijek smo bili granično područje u svakom pogledu, a na granici je uvijek visok stepen napetosti i neizvjesnosti, što opet drži ljude u stalnom strahu.

Strahovi vezani za ratne traume iz devedesetih su još veoma prisutni... itd. Pogledajte pažljivo najbolju bosanskohercegovačku književnost. Šta vidite? Priče o ljudima koje strah uvija, gnječi, deformira, konačno i ubija kao u jednoj ranoj priči Meše Selimovića. Ili kako je napisao Andrić u „Bife Titaniku“: „Strah učini sve....“ – znamo nastavak rečenice. Da ne bude zabune: cijeli svijet je jedna velika fabrika strahova, ali ova ovdje radi ogromnim kapacitetom i stoljećima.

Ne trebamo se stidjeti te činjenice, ali se trebamo otvoreno suočiti s njom kako bismo je nadvladali. No nije strah jedini razlog naše šutnje i izostanka organiziranog bunta. Mi nismo imali historijsku priliku da u dugom periodu politički sazrijevamo poput razvijenih demokratskih društava.

Navikli smo da nas drugi politički organiziraju. Stoga se danas, kad smo konačno u prilici da sami to učinimo, u sveopćoj kakofoniji ispraznih glasova, zaista ne može razaznati nijedna jasna i jednostavna politička ideja koja bi integrirala i aktivirala nakupljenu timotičku energiju u ljudima, strašnu energiju bijesa izazvanu silnim nepravdama. Za naše političko sazrijevanje, očito, treba još vremena.

Tako nam ostaje da se povlačimo u sebe i šutimo, čekajući da se nešto konačno ozbiljno promijeni, premda znamo da je čekanje (Godoa) vjerovatno najpoznatija forma (ovdje i metafora) apsurda.

Ko su političari

Često se kaže da su političari za sve krivi, jesu li zaista i šta im je najveća krivica?

- Ne znam na koga mislite kada kažete političari. Mislim da u ovoj zemlji to ne zna niko. Neki se ljudi, doduše, izmjenjuju na funkcijama, neki se decenijama ne miču s njih, ali rijetko koji može se nazvati političarem. Politika je preozbiljna djelatnost, za koju, najprije, morate biti temeljito obrazovani, imati poseban dar, precizno definiranu političku orijentaciju, mudro posložene prioritete i jasnu strategiju razvoja društva, organizacijske sposobnosti i prije svega želju da se bezrezervno dajete za javno dobro - dakle sve ono što se ne može razaznati na našoj „političkoj sceni“. 

Iz onoga što sam do sada rekao jasno je samo jedno: u jezivom pustošenju privrede kroz privatizaciju najsigurniji biznis je politika. Koliko sam informiran, na listama za naredne lokalne izbore se nalazi skoro 35.000 kandidata! Možete li zamisliti bh. privrednog giganta u kojem imate toliko zaposlenih ljudi koji svakodnevno ubrizgavaju u našu ekonomiju ogromnu dodatnu vrijednost? I isto toliko onih koji se iz petnih žila upinju da uđu u takvu firmu? Za vas ne znam, ali ja u ovoj situaciji tako nešto zamisliti ne mogu.

Egzistencijalna pitanja

Pred nama su i lokalni izbori, jesu li u našem društvu i našoj politici moguće promjene putem izbora?

- Dio odgovora na ovo pitanje leži u prethodno rečenom. Ali, ako govorimo o lokalnim izborima kao takvim, oni su najbliži demokratiji onako kako je ja poimam. Jer tu je najmanja distanca između onih koji obnašaju vlast i građana (ovdje ne treba napominjati kako ljudi koji su na visokim funkcijama u dugom periodu potpuno gube kontakt sa životnom realnošću; historija, pa i naša društvena realnost, prepuna je takvih primjera). Naročito u manjim općinama.

Tu se distanca gubi, gotovo kao na antičkoj grčkoj Agori. Tu se istinski može zajednički odlučivati o bitnim egzistencijalnim pitanjima zajednice, o stvarima koje se tiču svakodnevnog života građana. Tu bi političari trebali biti istinski servis građanima. Nažalost, oni su tu najčešće zbog ličnog interesa, interesa svoje grupe ili stranačkog vođe i stranke kojoj pripadaju, što je idealno tlo za bujanje korupcije.

Urbanistički smo uništili zemlju

Jesmo li navikli za sve ove godine da se oslanjamo na pomoć stranaca, međunarodne zajednice, pa smo zaboravili kako da rješavamo probleme?

- Da, ali na dva različita načina. Jesmo se navikli u smislu stalno ispružene ruke koja traži pomoć od stranaca i zbog čega je svakog ozbiljnog čovjeka već stid. Nikad nam je nije dosta i za to su, naravno, krivi stranci. No navikli smo se i tako što sve svoje nesposobnosti (i kriminal, jasno) već sasvim vješto skrivamo pozivajući se na „neaktivnost međunarodne zajednice“. Evo primjera.

Poznato je još od antičkog Rima da bez tri temeljne pretpostavke nema civilizacijskog napretka: to su pravo (kao softver jedne zajednice), urbanizam u najširem smislu kao fizička organizacija te zajednice (dakle njen hardver) i komunikacije (od cesta i pruga do interneta). Mi još nemamo pravne države, urbanistički smo uništili zemlju i dalje je razaramo, a o komunikacijama ne treba ni trošiti riječi (dvadeset godina gradimo nekoliko desetina kilometara autoceste, o digitalizaciji društva uglavnom brbljamo zaboravljajući činjenicu da je ogroman procent elementarno nepismenih ljudi među nama, tako da je elektronsku pismenost bolje ne spominjati).

To je ono što EU traži od nas, jer, ponovimo, to su tek pretpostavke razvoja koje, ako ostvarimo, i pomoć i investicije će sigurno doći. Potrebno je, dakle, našim radom pokazati da želimo i možemo. No da bismo do toga došli, potrebno je otvaranje, prije svega u glavama, a to nikako ne odgovara onima koji tek u malom zatvorenom prostoru izgledaju sami sebi veliki i koji samo tako mogu profitirati. Svaki oblik otvaranja u neki širi prostor u njima izaziva strah da će se pokazati koliko su beznačajni i skromnih sposobnosti. Uz to, već 25 godina nevjerovatno brižno njegujemo kulturu nerada. I jasno, za to je kriva „međunarodna zajednica“.

Moramo pod hitno donijeti jedan potpuno novi zakon o visokom obrazovanju

Kako ocjenjujete stanje visokog obrazovanja u BiH? Kako ga je moguće unaprijediti?

- Ovdje se moramo vratiti na početak, dakle „Dejtonski ustav“, po kojem su kultura, zdravstvo i obrazovanje u nadležnosti kantona, RS i Distrikta Brčko. Kako izgraditi ozbiljan obrazovni sistem u takvom okviru. Ponovimo, svaka reforma, pa i reforma obrazovanja, u fikciji ovakvog ustavnog okvira i sama postaje fiktivna. To vrijedi i za visoko obrazovanje. Na sve strane se otvaraju neki mali privatni univerziteti koji ne ispunjavaju ni minimum standarda i koji služe tome da se vlasnici nabrzinu obogate, a ne da budu istinski pokretač društvenih promjena. A ne možete ih spriječiti jer se o tome odlučuje na nivou kantonalnih kafanskih dogovora.

- Stoga mogu govoriti samo o UNSA-i, univerzitetu na kojem radim od daleke 1980. godine. Možda će se vašim čitaocima učiniti pretjerano ako kažem: odbrana Univerziteta u Sarajevu jedna je od najvažnijih poslijeratnih bitaka za opstanak BiH. Ne zanemarujem pri tome nikako ostale javne univerzitete i usku saradnju svih, ali naš najstariji, najveći i najbolji univerzitet mora imati poseban tretman u svakom pogledu. Trenutno smo na pola puta integracije koja je neophodna i čeka nas dug i mukotrpan rad do njenog dovršetka.

Moj stav je da moramo pod hitno donijeti jedan potpuno novi zakon o visokom obrazovanju i to proaktivno djelujući prema Vladi KS. Razuman zakonski okvir, za razliku od ovog silom nametnutog, oslobodio bi nas prenormiranosti i daljnjeg srljanja u birokratizaciju, oslobodio bi kreativni potencijal koji na UNSA-i nije mali, tek tada bismo mogli krenuti u dovršetak jedne decentralzirane integracije i prenošenja akcenta s kvantiteta na kvalitet. Siguran sam da bi tada UNSA, u saradnji s ostalim univerzitetima, uistinu mogla postati moćni pokretač ozbiljnih društvenih promjena.