Na današnji dan prije 19 godina napustio nas jeDario Džamonja, jedinstveni i nikad ponovljeni bh. pisac, koji je neke od najljepših priča posvetio rodnom Sarajevu. Tim povodom donosimo jednu od njegovih čuvenih priča.
- 1984. godina, Red Forrest, Vermont, U.S.A.
Gospodin Clifford Tracey, krepak sedamdesetogodišnjak, vraća se iz ribolova u smiraj dana, obučen u široki „Lee“ overall, sa slamnatim šeširom na glavi, štapom za pecanje prebačenim preko ramena, s pletenom košarom u kojoj su tri dobra komada pastrmke, s metalnom izletničkom kutijom za ručak u jednoj ruci, vidno dobrog raspoloženja, kojem je, nesumnjivo, doprinio i dobar ulov, a i boca „JB“-a, koju je popio punu, a vraća polupraznu... pjevuši jednu drevnu pjesmu:
„We'll meet again...“
Gospođa Tracey će očistiti pastrmke i pohraniti ih u frižider njihove planinske kućice, gdje će stajati do sljedećeg vikenda, kada će im u posjetu doći sin sa ženom i djecom.
- 1984. godina, Sarajevo, Jugoslavija
Daut Prelić je upravo, sa ženom Marijom, popio prvu jutarnju kafu, izvadio novine iz sandučeta za poštu, pa, pošto ih je letimično pregledao, „da vidi šta ima novo u svijetu“, sada čeka sina koji će, prije odlaska na posao, svratiti do njih i ostaviti im na čuvanje trogodišnju unuku Tanju.
On će kasnije s njom otići na pijacu i tržnicu (tu svakodnevnu dužnost je preuzeo na sebe otkako je otišao u penziju, a njegovu ženu Mariju počela da muči žuč), poslije pijace će svratiti u „Kasinu“, gdje će on popiti klekovaču, Tanja („duša dedina“) gusti sok, a onda će još malo posjediti u parku.
Kakva može postojati veza između ova dva čovjeka koja žive na suprotnim krajevima planete i nikad nisu čuli jedan za drugoga, pitam ja vas?
A, ipak, postoji. I to velika.
Jednom u njihovim životima, prije četrdeset godina, bili su sasvim blizu jedan drugoga. Dijelilo ih je samo šest hiljada stopa visine.
Tog dana je mladi Clifford Tracey, nišandžija na velikom B-29 bombarderu, „letećoj tvrđavi“, kojem je na sjajnom nosu bila prilijepljena slika Mae West, sa ostalim članovima posade letio preko neke divlje zemlje, maglovitih, zelenih planina, slušao Radio-London, koji je do njih, krkljajući donosio promukli glas Vere Lynn, koji je poručivao svim savezničkim pilotima:
„There'll be blue birds over the white cliffs of Dover...“
Gledao je kroz vizir od pleksiglasa na podu more tamnih oblaka, držeći palac na električnom, bakelitnom prekidaču, čekao da se pojavi srebrnasta nit koja predstavlja rijeku Miljacku, znak njihovog pilota da je Sarajevo ispod njih, trenutak kada će iz trupa aviona, pritiskom prekidača, izručiti „ugojene“ bombe, koje će duboko dolje, šest hiljada stopa niže na zemlji, podići bijele i sive oblačke prašine koji odozgo izgledaju kao šampinjoni, a dolje... (Nije nikad bio dolje kad „niču šampinjoni“, pa nije ni mogao da zamisli šta se dolje događa.)
U istom trenutku, obalom Miljacke je hodao, vraćajući se s posla, mlađahni Daut Prelić, tokarski majstor, a u susret mu je išla Marija Tomić, šnajderska pripravnica..
I prošli bi jedno pored drugog, zatomljujući svoja osjećanja, koja su ih naprosto gušila, kao što su bili prisiljeni da prolaze svakog dana: on bi pozdravio skinuvši kačket s glave, a ona bi samo klimnula glavom oborivši pogled prema zemlji... Ali u tom momentu se oglasila sirena, narod oko njih je počeo panično da bježi u pravcu najbližeg skloništa, a malo kasnije su se začule i moćne mašine kako predu kao zadovoljni mačori, šest hiljada stopa iznad njih, a onda i potmule eksplozije, oblaci prašine i zemlje koji su se dizali iz pravca Darive.
Svi su trčali u pravcu Pošte, najbližeg skloništa, a njih dvoje su ostali ukočeni nasred ulice, nesposobni da se maknu. Gledali su se ne progovarajući nijednu riječ i ništa nije postojalo osim njih dvoje. Tek kada je pločnik počeo da podrhtava ispod njihovih nogu, od eksplozija koje su sada zaglušile sve, kada se vazduh ispunio dimom i prašinom, kada ih je pritisak vazduha bacio jedno drugom u zagrljaj, potražili su sklonište u plitkom suterenu Pravnog fakulteta...
Mara mu je ležala u zagrljaju i tresla se od nečeg što je bilo jače od straha. On joj grčevito stezao ramena, usne su mu bile priljubljene uz njeno uho, a oko njih je praštalo, rušilo se, prolamalo, urlalo, zavijalo, cvililo, jaukalo, treslo...
Ona je podigla glavu i pogledala ga uplakanim očima i on je prošaptao:
„Daj, bona, Maro... pogibosmo!“ A ona je rekla:
„Da, da, da... Dado!“
Pošta je primila pun pogodak i bilo je mnogo mrtvih i ranjenih u skloništu. Saveznička eskadrila se vratila sa zadatka bez ikakvih gubitaka, a Clifford Tracey, nišandžija, je na trup aviona nacrtao još jednu crnu bombu, koja je označavala da je još jedan borbeni let uspješno obavljen.
Daut Prolić i Marija Tomić su se vjenčali poslije oslobođenja.
