Iako iz današnjeg ugla zvuči nevjerovatno, nekoć je u Sarajevu i Bosni i Hercegovini prostitucija bila legalna, a javne kuće mogle su se pronaći u svakom većem gradu u našoj zemlji.

Kada je nakon Berlinskog kongresa u danima prije same austrougarske okupacije BiH proglasila kratkotrajnu nezavisnost, Narodni odbor Bosne i Hercegovine je 7. augusta 1878. godine u Sarajevu objavio „da je zakon šerijata stupio na snagu danom objavljivanja a građanski zakon (sultanov) stavljen van snage“. Naime, reformama koje su provedene, prostitucija je bila tolerisana i u posljednjim godinama osmanske uprave u našoj zemlji. Nove vlasti u BiH da bi uvjerile narod u svoju odlučnost, bile su odmah protjerale iz Sarajeva sve prostitutke, koje su se tada nazivale bludnicama (bludilište-bordel, bludnica-prostitutka). Ipak, ova odluka neće dugo biti na snazi.

Razvoj prostitucije u Sarajevu

Kako je u Austrougarskoj monarhiji prostitucija bila legalna, tako je ona ubrzo ponovo legalizirana i u BiH uspostavljanjem njihove uprave u zemlji. Pošto su Austrougari pedantno i organizirano vodili svoje poslove, tako možemo pratiti i kretanje i razvoj prostitucije u glavnom gradu BiH. U tom pogledu od posebne koristi su podaci sanitarno-zdravstvene službe.

Iako je Gradski fizikat (gradska sanitarno-zdravstvena služba) osnovan još 1864., tek je za vrijeme austrougarske okupacije dobio na značaju. Prvih mjeseci nakon okupacije, u periodu vojne uprave, najviše je vodio brigu oko vojnih potreba, zdravstva, apoteka, higijenskih prilika i u okviru vojnih potreba - pregleda javnih bludnica u Sarajevu.

U jednom od njegovih prvih spisao vezanih za prostituciju u Sarajevu stoji:

- U prvim danima okupacije, 15. i 20. avgusta 1878. ‘nađene su nečiste žene i predate u špital (bolnicu)’. 

Pedantnost austrougarske države ogledala i u regulisanju prostitucije. Pregled javnih bludnica u Sarajevu forsiralo je Ravnateljstvo redarstva (policija) jer su mu vojne vlasti prijavile da je nekoliko vojnika obolilo od zaraze. Tako je naređeno da se moraju sve ovakve žene ljekarski pregledati dva puta sedmično i da svaka mora imati zdravstvenu knjižicu.

Iz jednog ljekarskog pregleda, sastavljenog u novembru 1878. godine, vidi se da su u Sarajevu radile 33 "javne bludnice" (devet Romkinja islamske vjere, 19 pravoslavki i šest katolkinja), od kojih je 18 pronađeno bolesnih od veneričnih bolesti – najviše sifilisa (deset se liječilo u civilnoj bolnici, a osam kod kuće).

Iz jednog popisa iz septembra 1879. godine vidi se da je već tada postojalo 16 javnih kuća koncentriranih po ulicama oko Hiseta i ulice Terezija.

To je bio samo početak jer tokom narednih godina, u Sarajevu osnovan čitav niz javnih kuća, a najveći broj ih je bio skoncentrisan u Hisetima.

Epidemija sifilisa

Ipak, rast prostitucije u glavnom gradu BiH ubrzo je doveo i do ozbiljnih zdravstvenih problema.

Među stanovništvom je tada bio i jako raširen endemični sifilis koji je u Sarajevu otkriven 1884. godine. Javljao se pretežno na usnim dijelovima i prenosio se nasljedno, ali i zajedničkom upotrebom posuđa za jelo i piće, te pribora za pušenje.

Općinski zastupnik Vejsil efendija Svrzo zbog tražio je na sjednici od 2. januara 1885. da se uklone bordeli iz Hiseta, ulice u kojoj je većina njih bila smještena. Prisutni vladin povjerenik Hörmann (Herman) složio se sa zahtjevom i obećao da će ga provesti čim nađe prikladno novo mjesto.

Javne kuće prenesene su docnije u zasebnu ulicu s lijeve strane Miljacke, na područje Seknderije.

Poslije proučavanja bečkog profesora Naumana (Naumanna), koja je od 1890. godine vršio na terenu, vlada je poduzimala više mjera za suzbijanje ove bolesti.

I ranije je doduše bilo naređeno da se bolesni od sifilisa primaju u svim ambulantama i bolnicama na besplatno liječenje.

Poslije 1905. godine u zaraženim krajevima povedena je opsežna ljekarska akcija kojom je trebalo da se pronađu svi nosioci ove zaraze i podvrgnu sistematskom liječenju. To je zaista i provedeno u gradu Sarajevu. Ipak, sifilis se širio prije svega javnom i tajnom prostitucijom koja se u Sarajevu veoma razvila nakon okupacije i pored toga što je od početka bila stavljena pod strogi sanitarno-policijski nadzor (evidencija bludnica i obavezni ljekarski pregled dva puta nedjeljno).

U posljednjim godinama austrougarske uprave prostitucija se umnožila u toj mjeri da je predstavljala veliku opasnost po zdravlje sarajevskog stanovništva.

Tako je sifilisom zaraženih javnih prostitutki bilo u Sarajevu:

Od ukupno 228 u 1908. godini – 33 ili 14,5 posto od ukupnog broja

Od ukupno 263 u 1909. godini – 44 ili 16,6 posto od ukupnog broja

Od ukupno 282 u 1910. godini – 67 ili 23,7 posto od ukupnog broja.

Komunisti zabranili prostituciju

Radi suzbijanja tajne prostitucije 1911. godine je policijski zabranjena ženska posluga po krčmama i gostionicama, jer je širenje prostitucije imalo za posljedicu da su među omladinom u Sarajevu bile u ovo vrijeme proširene i druge venerične bolesti.

Tada nastaje i izraz asfaltína, (žarg. i vulg. – ulična prostitutka).

 I nakon odlaska austrougarske cvjetala je prostitucija pa su tako za vrijeme kraljevine Jugoslavije bile aktivne javne kuće u Tereziji i Novoj ulici, koje su nosile znakovite nazive Crveni fenjer, Bijeli fenjer, Plavi fenjer i slično, a reklamirale su se kao krčme ili kafane u lokalnim dnevnim novinama. 

Prostitucija u BiH zabranjena je tek 1945. nakon dolaska komunista na vlast i ta zabrana ostala je da važi do danas. 

I Safvet-beg Bašagić bio među nesretnicima

U svojoj čuvenoj knjizi "Sarajevski nekrologij" bh. pisac Alija Nametak zabilježio je upečatljivu ispovijest Safvet-bega Bašagića o njegovoj borbi sa sifilisom

"S Bašagićem sam se upoznao kad je on bio težak bolesnik od tabesa (sifilisa). Nakon možda i godinu dana po našem upoznavanju, pričao mi je u nekom tugaljivom raspoloženju o porijeklu svoje bolesti. Dobro se sjećam da je rekao:

- Sve je ovo meni zbog jednih rukavica.

Bilo mi je neshvatljivo, a onda je on uzeo da govori kao da sam sa sobom govori.

- Baron Kučera je svake godine preko zime sazivao sijela i balove, na koje je redovno zvao moga rahmetli oca, a kad sam ja počeo studirati, onda i mene. Tu je bila krema sarajevskog društva. To se dogodilo jednog ramazana. Otac rahmetli ne htjede da ide, a ja navalio da idem. Otac me odvraćao da ne idem zbog ramazana govoreći da će biti sijela i iza ramazana pa da ćemo onda ići. Ali ja se ne dadoh smesti. U oca su bile jedne krasne sive rukavice od hiršledera, pa ih ja uzeh. Nešto su mi se izvanredno sviđale. Bio sam u crnini, kako se i išlo na ova otmjena sijela. Tokom jedne plesne tačke prolazio sam između plesača, a kako su mi bile one rukavice na rukama činilo mi se da su svi zurili u mene. I zbilja sam čuo dok su prolazili mimo mene, kako se sašaptavaju, i jasno sam razabirao riječi Handschuhe, Handschuhe. Vidio sam da nitko ne nosi sive rukavice i frak i strašno mi je bilo neugodno. Iako je bio ramazan, odoh u pokrajnju sobu, u buffet, i počeh piti vino. Iza toga već podnapit odoh u kupleraj, gdje nađoh svoga kolegu sa studija Zaharadku. Dođe nam kupler i poče nam hvaliti dvije cure koje je istom dobio iz Beča. Rekosmo mu da ih dovede. Zbilja su obje bile lijepe, ali jedna mi se osobito svidjela. Htio sam s njom ići u sobu, ali me stade Zaharadka moliti da je njemu prepustim. Navalio na me pa ne popušta i ja mu je prepustim, a s onom drugom odoh na sobu. Prođe nekoliko dana, a u mene se pojavi glavobolja, a poslije se ustanovi da je to sifilis. Dobivao sam Salvarzanove injekcije, ali ne istrajah do kraja, nego kad mi bi bolje, prekidoh s liječenjem. Eto, vidiš, sve je ovo meni zbog rukavica - dio je ispovijesti Safet - bega Bašagića".