Glumica i režiserka Hasija Borić u javnom pismu objavljenom na portalu Tačno.net je navela da je slučaj Milene Radulović, mlade glumice koja je otvoreno progovorila o zlostavljanju koje je trpjela od svog profesora Miroslava Mike Aleksića, "podsjeća na one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu", tvrdeći da je "dramski studio bio kloaka, leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika", te da je za sve znala profesorica Katica Dorić Lešić.

Pismo prenosimo u cijelosti:

- Započinjem svoje pismo bez onog uobičajenog draga, dragi, poštovana, poštovani, kad pišem svoja javna pisma. 

Da li Vas pismo mlade glumice Milene Radulović podsjeća na nešto, razmišljate li o bilo čemu što je u vezi s tim, kako se osjećate i kajete li se?

Vraćeno sjećanje

Mene podsjeća na one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu gdje ste, kao i u Narodnom pozorištu vedrili i oblačili, i protjerivali, pomoću svojih pulena, sve ono što se protivilo Vašoj strahovladi.

Pa, evo čega se sjećam, a što je pismo mlade glumice vratilo u sjećanje.

Dramski studio bio je kloaka, leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način, što bi rekli nadrealisti: Njegove metode su perfidnije, on te prvo ponudi cigarom, pa te onda razbije.

Mladi, najinteligentniji i najdarovitiji studenti bili su žrtve Vašeg mobinga, sve je zamotavano u oblandu velikih ljubavi. Na kraju su ti učenici bježali iz Sarajeva stotinama kilometara daleko, kad bi se iskradali iz perverznih ralja svojih "profesora", da bi se tek godinama nakon toga vraćali u Sarajevo, ali još uvijek u strahu od odmazde.

A učenice?

Stvar je zataškana

Njima je držana ruka na klitorisu za vrijeme individualne nastave i tumačeno: "iz p… se glumi, za to vas diram". Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori. Jednom je jedna od naših najstarijih kolegica, M. počela vrištati, izletjela na hodnik i urlala, u stanju strave i očaja, možda pomiješanom sa histerijom, ko zna. Svi vi, naši profesori ste izletjeli na hodnik, svi ste bili tu, a izletjeli su i svi učenici. Stvar je brzo zataškana, nastava je nastavljena. Šta je bilo sa našom talentiranom kolegicom, ne znam. Da li ste je nemilosrdno srušili ili je sama odustala, to ne znam. Uglavnom, nakon toga se nikad nije bavila glumom.

Ja znam da sam se tako grčila na tim časovima, da nakon toga nisam mogla ni govoriti, pa se nisam čula ni u prvom redu Kamernog teatra. Sreća je bila da sam u to vrijeme bila u gimnaziji, išla sam u dvije smjene, a kako se nastava u Dramskom studiju odvijala popodne, imala sam alibi da ne dolazim na nastavu.

Puno kasnije sam tek realizirala zašto su naše pojedine kolegice, iznimno talentirane djevojke ili same napuštale Dramski studio ili nemilice rušene na ispitima.

Ukočeno stajala po strani

A, zašto Vi niste reagirali? Pitam Vas jer ste još jedini preživjeli profesor! Pa zato što ste bili i gori od tih naših profesora, i zato što je taj naš nesretni profesor bio direktor Kamernog teatra 55. Čula sam da je taj profesor, Miroslav Avram, profesor scenskog govora, nastavio svoje čuvene edukativne metode na ASU. Vi ste trgovali našim dječjim tijelima. Vi ste šutili, nastava se odvijala "normalno", a Vi ste za uzvrat dobijali predstave u Kamernom teatru, postavljali tekstove koje ste htjeli, birali redatelje koje ste htjeli, naslovne uloge koje ste htjeli i suradnike koje ste htjeli. I, naravno, pošto je Vaš djever bio direktor MESS-a, štimali sebi žiri koji će Vam dodijeliti Zlatni lovor vijenac. Tako ste se okitili čak sa četiri zlatna lovor vijenca, a sve to preko zlostavljanja, preko suza nas glumica i glumaca koji nisu mogli ni da kroče na stazu glume.

Ja sam ukočeno stajala po strani. Šta sam mogla učiniti? Prijaviti ocu cijelu stvar? Kakav je nagao bio, ko zna šta bi vam svima napravio. Ili sam se trebala udaljiti? Prekinula sam zbog Dramskog studija moje violinsko obrazovanje, to je bio jedini način da se i dalje bavim umjetnošću. Uglavnom sam stajala po strani, propuštana na ispitima "uslovno". Nisam Vam se mogla diviti, vašoj netalentiranosti, neduhovnosti, neduhovitosti. I, mada sam na drugoj godini igrala Petrunjelu u Narodnom pozorištu, čiji sam bila stipendista, što je san svake i starije glumice, morala sam kao netalentirana napustiti BiH, biti protjerana iz svoje domovine, kao jedina u povijesti te perverzne kloake, tog Vašeg studija. Zapita li se iko zašto Sarajevo kao jedini centar bivše nam domovine, nije imalo Pozorišnu akademiju? Pa, da bi vi, nekompetentni imali svoje uhljebljenje i imali svoj perverzni Dramski studio.

Čula sam da je taj profesor nastavio svoje čuvene edukativne metode i na ASU, ali to ne mogu tvrditi, neka o tome progovore studentice ASU, kao i moje kolegice sa Dramskog studija.

Šutila sam zbog vaših potomaka

Kad sam se, nakon blistave karijere mlade prvakinje hrvatskog glumišta, vratila u svoje Narodno pozorište, nastavili ste sa svojim prljavim igrama protiv mene, a svoje razgovore s mlađim kolegama započinjali rečenicom: "A, zar Vi s tom osobom pijete kafu“? "Naravno da pijem, ona je izuzetna“, odgovorila Vam je jedna moja kolegica, sada daleko od domovine. Ali, ta moja kolegica imala je hrabrost i stav.

Nije bilo zamislivo da tada, prije 50 godina, mi mladi ispričamo ovaj užas. Tada biste sigurno, umjesto što se i dan danas šepirite scenama sarajevskih pozorišta, bili osuđeni za mobing i seksualno zlostavljanje i bio bi Vam zabranjen daljni rad, bili biste udaljeni od poštenog svijeta.

Tada, u doba vaših najvećih zločina, jer šutnja o zločinima je saučesništvo, kako napisa veliki Zlatko Paković, nosili ste križ oko vrata i križali ste prije izlaska na scenu. Ne znam kakav je to Krist bio, vjerovatno je bio bliži Amfilohijevom i Kačavendinom. Ako taj križ još uvijek nosite oko vrata, kleknite, pokajte se, molite za oprost. Prozivam Vas da odgovorite na moje pismo!

I, da znate. Nisam do sad šutila jer me bilo strah sredine. Nek misli ko šta hoće. I tako je od tada stasalo dovoljno samosvojnih mladih žena kao i ženskih organizacija koje bi me podržale. Šutila sam zbog vaših potomaka, jedina moja moralna dilema bila su vaša djeca koja su ni kriva ni dužna, a koja moraju istinu o svojim roditeljima doznati na ovakav način.

S gnušenjem i mučninom,

Hasija Borić

P.S.

Nije da mi ruka ne drhti pišući i nakon pedeset godina od ovog događaja. Ali me ohrabruje da pišem na kompjuteru koji mi je kćer darovala u želji da se konačno povučem u svoju sobu i da slobodno pišem o svemu što želim, napisala je Borić u otvorenom pismu.