Nakon izvještaja suca Suda Bosne i Hercegovine Branka Perić, sa naslovom „Pravosuđe u BiH: stanje i perspektive“, te izvještaja njemačkog pravnika Rajnharda Pribea (Reinhard Priebe) sa naslovom „Izvještaj stručnjaka o pitanjima vladavine prava u Bosni i Hercegovini“ i konačno „III godišnjeg izvještaja“ OSCE-a, svi su zaključili da je međunarodna zajednica nezadovoljna stanjem pravosuđa u Bosni i Hercegovini i da je neophodna temeljita reforma pravosuđa, piše prof. dr. Almin Dautbegović u analizi za portal Žurnal.
Sa ovom ocjenom se slažu i drugi analitičari, koji izvještavaju o trenutnom stanju u pravosuđu, te nagomilanim problemima, koji posebno zabrinjavaju sve građane ove zemlje.
Velika su očekivanja od novog predsjednika VSTV Halila Lagumdžije, koji je iskazao spremnost za reformama i novog vodstva VSTV-a, kao i cjelokupnog pravosuđa, da pokrenu prijeko potrebne procese i reformu. Postavlja se pitanje: ima li pravosuđe kritičnu masu sudija i tužilaca zainteresiranih za kritiku i ozbiljnu reformu? Naime, pravosuđe nesporno ima dobra primanja (plate i drugi dodaci), društveni status, pa ako je zadovoljno samo sobom, zašto bi onda bilo zainteresirano za bilo kakve reforme?
Smatra se da je osnivanje VSTV-a, na inicijativu međunarodne zajednice, bio važan korak u reformi pravosuđa i da je, u početnom periodu, reforma davala rezultate, dok urušavanje pravosuđa počinje sa izborom sadašnjeg sastava VSTV-a. Na čelo institucije dolaze članovi sa najnižeg pravosudnog nivoa (osnovnog i općinskog suda), bez potrebnog profesionalnog i životnog iskustva, koji postepeno VSTV pretvaraju u poligon međusobnog sukobljavanja i konflikata.
U nedavnom Izvještaju stručnjaka o vladavini prava u BiH, koji je predstavio Pribe, također se navodi kako je VSTV sam postao dio pravosudnog problema u BiH.
- Ozbiljni prekršaji pravde postali su očigledni zbog nedostatka liderskih kapaciteta, navoda o politizaciji i sukobu interesa, neefikasne organizacije, nedovoljnog dosega i transparentnosti i, na kraju, zbog neuspjeha u provedbi reformi - navodi se u ovom izvještaju.
Pribe navodi kako je kvaliteta mnogih krivičnih istraga vrlo niska, te da tužioci ne procesuiraju i kad postoje dokazi za to. Primjećeno je da bez odgovarajućeg opravdanja ne preduzimaju očigledne istražne korake, posebno u slučajevima koji se bave zločinima na visokom nivou. Uspostavljene tužilačke norme i elementi formalnog vrednovanja predmeta stimulisali su biranje lakših tužilačkih slučajeva, a ostavljanje po strani predmeta ozbiljnog i najtežih oblika kriminala. U biti, tužilaštva se bave bagatelnim kriminalom, kako bi se zadovoljila statistika, zbog čega ima sve manje riješenih slučajeva ratnih zločina, korupcije i organizovanog kriminala.
U daljem se navodi da je pravosudni sistem u vrhu liste po percepciji nivoa korupcije, čemu je doprinijelo nekoliko krivičnih postupaka koji se vode protiv sudija i tužilaca, više kontroverznih imenovanja na pravosudne funkcije, kao i nekoliko korupcijskih afera u pravosuđu koje su otkrili mediji. Iako postoje slučajevi koji su rezultirali podizanjem optužnica protiv sudija i tužilaca, izostala su efikasna suđenja koja bi mogla povratiti povjerenje javnosti u pravosuđe.
Pojedini sudovi su zatrpani starim predmetima, što utiče na njihovu efikasnost, iako su izvršene izmjene u procesnom zakonodavstvu (skraćeni postupci, sporazum o priznanju krivice, obaveza stranaka da dokazuju činjenice) i eliminisana mogućnost ukidanja presuda po žalbi, što je bio jedan od uzroka dugog trajanja sudskih postupaka.
Reformom pravosuđa iz 2003. godine izvršeni su radikalni zahvati u konceptu krivičnog postupka, koji su obećavali da se suđenja uokvire u granice razumnog roka, te da danas možemo zaključiti da se u tome dobrim dijelom uspjelo.
Problemi u pravosuđu su detektovani u uticaju predsjednika sudova, na način da manipuliraju CMS-om i predmete dodjeljuju poslušnim sudijama, i kao primjer se navodi Općinski sud u Mostaru, te sudovi u Brčkom u kojim su dva predsjedniika zaposlili svoje supruge kao sudije. U konačnom, sve kritike na račun pravosuđa se mogu podvesti pod jedan zajednički imenitelj, a to je da se radi o personalnim problemima, radi čega bi bilo nužno osvježiti tužilački i sudijski kadar.
Po ocjeni ovog autora, a u konsultaciji sa mnogima iz pravosudne prakse, postoje i drugi problemi u pravosudnoj strukturi, čija je revizija neophodna. U organizaciji i nadležnosti sudova potrebno je preispitati može li Federacija BiH imati 10 pravosudnih cjelina, koje su uokvirene u Kantone. Nadležnost za krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do 10 godina je povjerena općinskim sudovima, i to sudiji pojedincu, što se nije pokazalo djelotvornim i stručnim rješenjem. Većina krivičnih djela iz svakodnevnog života se može uokviriti u nadležnost općinskog suda.
Federacija, jednostavno nema, niti će imati, dovoljno krivičnih sudija, koji će na odgovarajućem nivou zakonitosti i stručnosti, provesti suđenja. Po žalbama odlučuju Kantonalni sudovi koji najčešče održavaju prvostepene presude na snazi, a kako ne postoji vanredni pravni lijek - zahtjev za zaštitu zakonitosti, ovi predmeti se ne mogu dovesti pred Vrhovni sud FBiH.
Neophodno je potrebno nadležnost općinskog suda uokviriti do granice 5 godina zaprijećene kazne, na koji način bi se u igru uveli Kantonalni sudovi u prvom stepenu, a njihove presude po žalbi bi preispitivao Vrhovni sud FBiH, čime bi se dobilo na kvaliteti suđenja i ujednačavanju sudske prakse. Potrebno je što prije uvesti u procesni zakon vanredni pravni lijek Zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji inače postoji u procesnom zakonu RS.
U procesnom zakonu valja isključiti postupajućeg sudiju ili vijeće u ispitivanju svjedoka, vještaka, u određivanju provođenja drugih dokaza i ne dozvoliti da se sud upliće u utvrđivanje činjeničnog stanja, kako i jeste normirano u anglosaksonskom pravu. Sud samo prati i kontroliše procesna pravila i nije zainteresiran za ishod postupka, jer je to stvar uspjeha tužioca ili odbrane, tako da se presuđenje, ma kakvo bilo, ne može staviti u kritiku sudijama, čime bi se njihova neovisnost učvrstila, jer ne bi strahovali od prozivki u javnosti.
Potrebno je uvesti u postojeći model krivičnog postupka institute prethodne ocjene zakonitosti dokaza. Na početku suđenja moraju se riješiti svi procesni prigovori i posebno odlučiti o prigovorima na zakonitost dokaza, pa tek onda nastaviti postupak utvrđivanja činjenica, što bi proces učinilo efikasnijim.
Prema svim raspoloživim informacijama, predstojeću reformu pravosuđa će provesti “stranci”, najprije cijepanjem VSTV-a na tri dijela, tužilački, sudijski i disciplinski. Moguće je da se uspostavi neki “bajpas” sa Parlamentom BiH i dopusti makar i labava veza sa pravosuđem, na način da se podnose periodični izvještaji, na koje bi Parlament mogao stavljati primjedbe, djelimičnim ili potpunim neusvajanjem istih. Veća kontrola i nadzor zakonodavnog organa nad pravosuđem za sada nije opcija.
Nakon formiranja Visokog sudskog i Visokog tužilačkog vijeća, te Disciplinskog organa, pristupilo bi se reizboru svih tužilaca i svih sudija i to na period od 4 godine. Tek poslije 4 godine, ponovio bi se reizbor i imenovanja bi bila doživotna. O kriterijima za izbor ili neizbor postojećih sudija i tužilaca za sada nema jasnog stava, ali je za pretpostaviti je da su se tokom svih ovih godina slivale informacije o pojedincima u svemu onom što bi ih kompromitiralo ili činilo dostojnim obavljanja funkcije u pravosuđu, piše prof.dr. Almin Dautbegović za Žurnal.