Amerika i cijeli svijet se nalaze u jednom kriznom trenutku u kojem je prisutan ogroman porast mržnje, ogroman porast nasilja iz određenih rasističkih, islamofobnih tendencija i ja se jako brinem za budućnost ne samo Amerike nego i svijeta u idućih nekoliko desetljeća, kaže Amra Šabić-el-Rejes (El-Rayess), profesorica Univerziteta Kolumbija u Njujorku.

Šabić u ekskluzivnom razgovoru za LIMITIess DW-a, kaže da je s dolaskom Džoa Bajdena (Joe Biden) na mjesto predsjednika SAD nastupila "bitna ideološka promjena jer on daje pozitivan primjer, humani primjer, koji govori vrlo pozitivno o značaju rasne, religijske i drugih raznolikosti u SAD-u".

- Međutim ne možemo se osloniti na jednog pojedinca da mijenja ko smo mi kao ljudi - kaže Šabić-el-Rejes.

Paralele između bivše Jugoslavije i SAD

Šabić, kako u svom profesorskom radu, tako i izvan studentskih klupa, već dugo upozorava na paralele između stanja prije rata u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjeg stanja u Americi. Često kaže da ovu Ameriku ne prepoznaje. Kaže da je, još početkom oktobra prošle godine, dakle prije održavanja američkih predsjedničkih izbora u novembru i prije juriša na Kapitol početkom januara, upozoravala i aludirala na to da postoji velika šansa da dođe do radikalizacije unutar ne samo policijskih, nego i vojnih snaga SAD.

- Gledati američku policiju kako ubija ljude crne boje kože bez grižnje savjesti je deža vu – horor film čiji kraj više nikada ne želim vidjeti - napisala je Šabić tada za Al Jazeeru na engleskom i upozorila:

- Ne želim samo upozoriti Amerikance, već želim vrisnuti iz sveg glasa da ako nastavimo dehumanizirati jedni druge i ako izaberemo mržnju umjesto društvene kohezije uskoro ćemo biti u situaciji da samoubilačkim vozom putujemo u ponor – bez povratne karte.

"Svi imamo potencijal mrziti"

Zbog vlastitog iskustva iz BiH i zbog svega što se događalo ranije, nije bila iznenađena napadima na Kapitol, kao što nije bila iznenađena ni pobjedom Donalda Trampa (Trump) na predsjedničkim izborima prije četiri godine.

Iznenađeni njezinom perspektivom su, kako kaže, bili njezini prijatelji i kolege smatrajući da je ona možda tek posljedica njenog ličnog iskustva iz BiH.

No Šabić neprestano upozorava na sljedeće: "Mržnja nije isključiva za bilo koju naciju, grupu ljudi, za bilo kojeg pojedinca. Mi svi imamo potencijal mrziti. Znači bitno je biti svjestan toga da niko nije toliko poseban da ne može doživjeti ono što smo mi doživjeli u BiH."

- Nažalost ta granica koliko daleko mržnja ide se na neki način svakodnevno pomjera u Americi i širom svijeta gdje ono što je nekada bilo neprihvatljivo postaje postupno prihvatljivo i ja se toga bojim - kaže Šabić.

"Mačka kojoj nikada nisam dala ime"

A mržnju i rat, koje je osjetila na svojoj vlastitoj koži, Šabić pokušava približiti prije svega mladim Amerikancima u svojoj knjizi "Mačka kojoj nikada nisam dala ime". U knjizi piše, kako naglašava, o muslimanki koja je preživjela genocid u BiH, o tinejdžerki koja je preživjela opsadu Bihaća.

- Postoji praznina o znanju američkih mladih ljudi o tome što se dogodilo u BiH. Oni prvi put čitajući moju ličnu priču saznaju da se dogodio genocid u BiH - kaže Šabić.

Knjiga je postala bestseller u Americi, nagrađena sa šest zvjezdica književne kritike, što je rijetkost.

- Već dugo nisam prolio toliko suza čitajući knjigu - napisao je jedan čitatelj na Amazonu.

Sama Šabić kaže da je plakala satima, danima, imala noćne more nakon pisanja određenih poglavlja, ali naglašava:

- Moja knjiga nije politička, ona nije knjiga koja je puna mržnje, ona je knjiga koja se suprotstavlja mržnji.

Kaže da je njezin san da ta knjiga bude uključena u literaturu koju će čitati ne samo bošnjačka, ne samo hrvatska djeca, već i djeca koja danas odrastaju u Republici Srpskoj.

- Nikada nisam doživjela da se neko srpske nacionalnosti meni obrati i da na neki način prizna da su srpske snage izvršile genocid do izdavanja moje knjige. Sada u zadnjih nekoliko mjeseci javlja mi se jako puno mladih ljudi, ljudi koji mi šalju pisma i fotografije, primjerice i iz Beograda, iz ostatka Srbije, koji pričaju o tome da u njihovim porodicama postoji jedna težina o pričanju o prošlosti, da vlada težina kada se spominje ko je kakvu ulogu imao u ratu u BiH i mislim da je ta tišina jako teška za mlade ljudi koji žele da na neki način ne nose odgovornost za ono što su možda starije generacije učinile - kaže Šabić i poručuje da joj to daje nadu.

"Ne možete nas spasiti sve, ali spasite barem ovo dijete"

A nadu nije gubila ni u najtežim danima rata, ni onda kada joj je bombardirana kuća zbog čega je njezina majka ostala bez sluha, ni onda kada je s majkom išla u potragu za hranom na teritoriju tadašnje tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj kada je zamalo izbjegla silovanje, ni kada je s majkom prolazila kroz minsko polje, ..., ali ni onda kada je svoju školsku diplomu predala dvojici psihologa koje je tokom rata srela u Bihaću.

Šabić je naime u ratu pomagala medicinskim sestrama i ljekarima prilikom vakcinacije djece u lokalnoj bolnici u Bihaću. Jednog dana su u bolnicu došli psiholozi Dru (Drew) i Vejn (Wayne) koji su radili za "International Rescue Committee", koji su je zamolili da im pomogne, da im pokaže škole u gradu zanimajući se za situaciju u kojoj se nalaze djeca u BiH kada je riječ o obrazovanju. Prilikom posjete njezinoj srednjoj školi, jedan od nastavnika, kojem su bile poznate njezine ocjene i osvojene nagrade, obratio se psiholozima rekavši: "Ne možete nas spasiti sve, ali spasite barem ovo dijete."

- Želiš li nam dati svoju dokumentaciju, bi li htjela studirati u SAD - pitali su Dru i Vejn, jednom od njih do danas ne zna prezime, a drugog nikada nije uspjela kontaktirati unatoč brojnim pokušajima.

"Dajte mi jednu osobu!"

Kada su dvojica psihologa predstavljali svoj izvještaj o stanju u BiH na sastanku Upravnog odbora IRC-a u Njujorku, član Upravnog odbora Dejvid Pinkus (David Pincus), Židov, filantrop i biznismen im je rekao: "Zaboravite brojeve, želim pomoći osobi. Kome mogu pomoći? Dajte mi jednu osobu!"

- Pinkus je čuo za priču o sarajevskoj Hagadi, tj. da su je bosanski muslimani stoljećima čuvali od uništenja. On se želio odužiti za to i ja sam bila njegov način da se oduži - rekla je Šabić u jednoj diskusiji održanoj na Univerzitetu Kolumbija.

"Dobrodošli u SAD, sada ste na sigurnom"

Šabić je u Ameriku stigla 1996. godine, a njen prvi "susret" s Amerikom bio je službenik na kontroli za migrante, koji joj je, nakon dugog provjeravanja bh. pasoša, koji je vidio prvi put u životu, rekao sljedeće: "Gospođo, dobrodošli u Ameriku! Žao mi je zbog svega što vam se dogodilo, sada ste na sigurnom."

Šabić je u Americi najprije završila koledž, a onda i ekonomiju na Univerzitetu Braun, potom dva magistarska studija, a kasnije i doktorat na Univerzitetu Kolumbija na kojem je danas profesorica.

Prvi put slobodna kao muslimanka, ali...

- U Americi sam se prvi put osjećala slobodno kao muslimanka - rekla je Šabić jednom prilikom godinama kasnije.

No danas, kaže, nije lako biti muslimanka u Americi jer se percepcija muslimana promijenila nakon 11. septembra.

- U Americi se više od 90 posto Amerikanaca boji nasilja u ime islama. U Evropi, ne samo u Americi, najnepoželjnija grupa za komšije su muslimani. Islamofobija je toliko dominantna da prva pomisao koju ljudi imaju u vezi islama jest da su muslimani uvijek teroristi. Jako je teško kao pojedincu boriti se protiv toga - kaže Šabić-el-Rejes za DW.

A da predrasude i mržnja nisu specifični samo za jedno područje najbolje govori pitanje koje je Šabić, godinama nakon dolaska u Ameriku, dobila od vlastite kćeri Dinah, rođene i odrasle u Njujorku, koja se jednog dana vratila iz škole s pitanjem: "Mama, što će biti sa sestrom i sa mnom ako dođu po tebe i tatu jer ste muslimani i migranti, a mi ostanemo same".

Bio je to trenutak u kojem je Šabić odlučila Amerikancima ispričati svoju vlastitu priču. Kao upozorenje.