Ove godine Gradimir Gojer slavi dva jubileja: sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralačkog rada. Za to vrijeme režirao je 124 pozorišne predstave i objavio 54 knjige.

Na početku intervjua za „Avaz“ kaže da se bavio i mnogim drugim stvarima.

Nove okolnosti

- Obnašao sam mnoge političke i društvene funkcije i bio strasnik fudbala. Sve u svemu, čini mi se da sam imao uzbudljiv i plodan život, koji moji prijatelji žele obilježiti prigodnim aktivnostima ove godine. Mislim da će ovog proljeća biti najavljen program obilježavanja mojih jubileja, ali prilagođen novim okolnostima.

Koje predstave posebno izdvajate?

- Kao reditelju s toliko režiranih kazališnih predstava, iznimno mi je teško odlučiti se za samo nekoliko teatarskih akata. Ipak, neka to budu predstave „Kad se mrtvi probudimo“ Henrika Ibzena u produkciji Narodnog pozorišta Tuzla, „Kraljevo“ Miroslava Krleže Narodnog pozorišta Sarajevo, „Malone umire“ i „Tada“, dvije vezane Beketove jednočinke, u produkciji Bosanskog kulturnog centra iz Tuzle, Krležina „Pijana noć 1918.“ Narodnog pozorišta Tuzla, Turinijeva „Krčmarica“ i „Braća Karamazovi“ Dostojevskog u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

Šta biste još izdvojili?

- Ne teatar poezije, kako ga krivo nazivaju, nego poetski teatar, to je nešto što volim raditi. Tako su nastale moje značajne predstave: „Čega smo zbir“ prema versima Abdulaha Sidrana, „Oteto iz tmine“ prema poeziji Jakše Fjamenga...

Iz Vaše bibliografije vidi se da ste objavili 19 knjiga poezije. Koje su, prema Vašem mišljenju, najbolje predstavljene čitaocu?

-„Svjetline Laništa“ i „Pjesni iz Vallarse“, koje je izdao moj ekskluzivni izdavač „Gariwo“, djela su koja legitimiraju moja unutarnja gibanja, one su odslik moje duše i posveta dragoj ženi bez koje ne bi bilo ovog i ovakvog Gradimira. To su duboko intimističke lirske učitanosti u moj životni vibrato. Za „Raspućinov notturno“ dobio sam iznimno laskave kritike u inozemstvu, posebno u Hrvatskoj i Makedoniji. Među zbirke poezije uvrstio sam i knjigu baletnih libreta „Katarina jedna bosanska fantazmagorija“, za koju je pokojni Vojislav Vujanović ustvrdio da su, prije svega, „Katarina jedna bosanska fantazmagorija“ i „Omer i Merima“ prvoklasna lirika. Zahvalan sam i nakladnicima TKD „Šahinpašić“, HKD „Napredak“, „Planjax“ i „Gariwo“, koji su široko eksponirali moje poetske snohvatice.

Na čemu ste radili prošle godine i šta sada radite?

- U godini koju je obilježila samoizolacija zbog pandemije COVID-19 radio sam ono što je bilo jedino moguće - pisao. Rezultati su vidljivi: u januaru je izašla moja zbirka poezije „Zvjezdanim tragom“, do kraja ovog mjeseca bit će objavljena zbirka poezije „Tvoj osmijeh“, koja se nalazi u štampi u „Planjaxu“, a narednih mjeseci trebale bi iz štampe izaći i završene knjige „Periskop“, „Dva dijela teatarskog srca“ i „Pirovi kazališta“, kao prvi dio trilogije „Preko plota“. Sada radim na adaptaciji tekstova Nedžada Ibrišimovića za teatarsko izvođenje, a čiji će producent, najvjerojatnije, biti BKC Tuzla.

Glavni postulat

Politika je neizbježna?

- Bavio sam se politikom jako dugo i obnašao različite odgovorne dužnosti i funkcije, dokle god sam vjerovao da mogu utjecati na promjene nabolje. Kod nas na Balkanu su politikanti koji sebe nazivaju političarima, nažalost, devalvirali svako pojedinačno i vjeruju u bolje sutra za većinu građana, a istovremeno su, kao glavni postulat, postavili institucionaliziranu pljačku tih istih građana, kroz korupciju i organizirani kriminal. To je sasvim suprotno mom političkom idealu i zato se više ne želim baviti politikom, čak ni komentirati je.

Želja mi je režirati Krležin „Banket u Blitvi“

-Volio bih više režirati, imam nedosanjanih snova i ideja za predstave koje se mogu izvoditi u uslovima ograničenim pandemijom, pa se nadam da će u ovoj godini biti prilika u teatrima u kojima su moje predstave postigle najveće uspjehe i najviše nagrada. Želja mi je još režirati i Krležin „Banket u Blitvi“.

Đelo i Svetlana

Bez kojih osoba bi Vam život bio siromašniji?

- Da nisam upoznao skladatelja Đela Jusića, moj bi život bio siromašniji, kao i da nema moje dobre vile Svetlane Broz, koja je moj korektor i u životu i u umjetnosti...