Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde, ove sedmice u centru je pažnje. A kako i ne bi?
Neslavni prekid sjednice Gradskog vijeća Sarajeva, odustajanje Bogića Bogićevića od kandidature za gradonačelnika, raspad Četvorke, insistiranje NiP-a da na čelu Gradskog vijeća bude sin drugog čovjeka ove stranke Kemala Ademovića...
Sve su to teme o kojima neformalni lider bloka koji obnaša vlast u Kantonu i u većini sarajevskih općina, mora imati stav i koje s velikim entuzijazmom komentira i u medijima i na društvenim mrežama.
Jutros je Konaković otišao korak dalje. Ponavljajući zašto je trenutno „viši cilj da kompromitovani Srdić ne bude izabran i na taj način definitivno spriječi izbor Bogićevića, a omogući Skaki šansu za novi mandat“, Konaković je još jednom čvrsto stao iza kandidature Jasmina Ademovića za predsjedavajućeg Gradskog vijeća.
- Viši cilj je i da kroz taj proces prođe neko hrabar, neko ko može izdržati ovakav nasrtaj korumpirane hobotnice. I zato je dobro da smo odabrali genetski predodređenog Ademovića. Za još jednu važnu bitku... - napisao je u svojoj objavi na Facebooku Konaković.
Dobro ste pročitali i ne trebate još jednom protrljati oči. Konakoviću se, možda i nesvjesno, omakla izjava koja smrdi na fašizam i homofobiju.
Nastranu što se od političara njegovog kalibra, koji teži evropskim vrijednostima i standardima, ne očekuje da na ovaj način govori o nečijim kvalitetima, predispozicijama ili kvalifikacijama za neki društveno odgovoran posao.
Nije toliko ni bitno što Konaković na ovaj način počinje ličiti na vrhušku SDA, od koje se odvojio i osnovao svoju stranku upravo zbog nepotizma, minder politike i podjele na one privilegirane koji su bliski dvoru i bračnom paru Izetbegović, i one koji ne uživaju njihovu naklonost i stoga nemaju prolaz prema visokim pozicijama u vlasti.
Ovdje je jednostavno u pitanju osnovni demokratski princip - da li BiH treba biti društvo jednakih šansi za sve, ili neki obrazovani ljudi i nečiji sinovi, kćeri, supruge, očevi ili bliski rođaci trebaju biti jednakiji od drugih, koji su također obrazovani, ali nemaju „genetski materijal“ o kojem govori Konaković.
Kako, uostalom, objasniti djeci šehida i poginulih boraca za odbranu BiH da oni nemaju prohodnost prema važnim i visokim funkcijama jer su im očevi poginuli i za njih nema ko drugi lobirati i gurati ih kroz život.
Zar se nakon 30 godina i dalje treba raditi po principu da djeca mladomuslimanskog (malezijskog) kruga i odabranih prvaka SDA trebaju da se školuju u inostranstvu i spremaju za važne državne i društvene položaje, a u rovovima i na prvoj liniji mogu biti i krvariti samo djeca radnika i seljaka.
Doduše, i otac Jasmina Ademovića se hrabro borio za ovu zemlju, i to niko ne spori, ali ima Kemal Ademović u svojoj biografiji i ne baš uspješnu i slavnu epizodu obavljanja funkcije direktora AID-a, na koju ga je postavio tadašnji vrh SDA i sa koje je, zbog umiješanosti službe u nerazjašnjena ubistva, pomaknut i sklonjen sa očiju javnosti.
Kako god, Konakovićeva izjava o „dobrom genetskom materijalu“ ne zvuči dobro. I on i prvi do njega Ademović, zbog budućnosti projekta koji vode i političkih ciljeva za koje se zalažu, trebali bi se čuvati teških riječi i poteza kojima se prelazi granica koja dijeli demokratske principe i demokratske lidere od nepotizma, homofobije, ili čak fašizma.
