Zoran Čegar, zamjenik komandanta Specijalne jedinice FUP-a i nekadašnji zamjenik komandanta Specijalne policije MUP-a RBiH, govorio je za "Avaz" o 5. aprilu 1992. godine, danu kada je započela najduža opsada jednog grada u modernoj historiji. 

U vrlo emotivnom razgovoru, Čegar se prisjetio dešavanja tokom početka opsade Sarajeva.

- Prošlo je veoma mnogo vremena od tih događaja. Bilo je gadno. Danima nismo spavali, pa se ne sjećam tačno satnica. 4. aprila napustili smo bazu u Krteljima nakon što su je JNA i paravojne formacije četničkih SDS-ovaca opkolili. Preko aerodromske piste smo prelazili. Koliko smo mogli, prenijeli smo oružja, vozila. Prešli smo u dom policije u Velikom parku - prisjeća se Čegar.

Tu su se smjestili i već tada su se počeli prijavljivati prijatelji i momci koji nisu imali veze sa policijom. Bili su podrška.

- Već tada smo naslućivali šta će se desiti. Počele su pristizati i prve informacije. Paravojne formacije SDS-a i ti njihovi istomišljenici su počeli blokirati grad. Stavili su kontejnere na saobraćajnice, nabili su fantomke i imali su duge cijevi, kalašnjikove. Nisu dali da narod ide na posao, da izlazi vani. Najpoznatija blokada bila je kod Metalke na Grbavici. Tu je bilo najekstremnije - kaže Čegar.

Pucali su iz snajpera po demonstrantima

Također, blokirane su ulice u Nedžarićima, na Mojmilu kod vodovoda i na Dobrinji.

- Tu su zauzeli saobraćajnice. Htjeli su nam dati do znanja da oni hoće da zavladaju. Ne sjećam se ko je pozvao, jer smo imali presječenu komunikaciju, ali neko je pozvao Radovana Karadžića i rekao mu da oni kontroliraju grad u potpunosti sa barikadama i da je zavladao strah. On im je aplaudirali i odgovorio "bravo, samo tako držite, neka oni vide da smo mi tu i da je grad naš" - prepričava Čegar.

Tog 4. aprila održavale su se demonstracije ispred Skupštine. Tada su građani i rudari tražili da se uklone barikade i sjedne pregovarati.

- SDS je tada tražio da se prekine glasanje za osamostaljenje BiH. To im nije ogovaralo. Sa odžačarove kuće na Vrbanja mostu su pucali po nama. Pucali su iz snajpera po demonstrantima. Sa desne strane, iz potrkrovlja kuće na Marindvora su pucali na nas, našli smo oružje, ali ne i onoga što je pucao. Našli smo i čahure. Sa svih strana su pucali na nas - kaže Čegar.

Ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić

U noći sa 4. na 5. april počelo je granatiranje sa Lapišnice i Trebevića. Nad Sarajevo su nadlijetali avioni. Pucali su na repetitor na Humu i na Dom policije.

- Te večeri su profesor Grebo i Dragan Vikić držali govor u Skupštini i pozvali narod da bude jedinstven. Poslije smo došli do određenih papira i naredbi kada se JNA povlačila iz Hrvatske. Masu stvari koje nisu imali gdje odvesti, donijeli su oko Sarajeva. To teško naoružanje su okretali prema gradu. Vidjeli smo to. Napisao sam službenu zabilješku. Pitao sam šta tolika artiljerija radi oko Sarajeva. Rečeno nam je da su to vježbe - prisjeća se Čegar.

Te noći su počele pljačke magacina teritorijalne odbrane i iznositi stvari.

- Htjeli su ih uništiti i prodati, htjeli su nas razoružati. Sve što smo imali je ono što smo uspjeli prenijeti. Bilo je krizno, bili su blizu i bili su naoružani. U kasarni Krtelje su ubili dva policajca. Tada je došlo do raspada specijalne, a većina onoga što nam je moglo valjati su oteli. 5. aprila napali su policijsku akademiju i zauzeli su je. Djecu i profesore su odveli po logorima. Napali su i policijsku stanicu u Novom Sarajevu. Na mostu su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić. Užas je bio. Dan poslije, 6. aprila se proglasilo vanredno stanje - govori Čegar.

Prokleti rat

Aktivirane su sve jedinice, MUP-ove jedinice, Zelene beretke, Patriotska liga, dobrovoljne grupe...

- Došli smo do dobrog naoružanja. Poslije toga, specijalna jedinica je sa momcima iz Hrasnice i Ilidže, napala četnike na Ilidži, oko hotela "Srbija". Mi smo bili na Ilidži i tada smo prvi put vidjeli "orlove". Kada smo se probili do Nedžarića, tu su bili promatrači. Naredili su da se povučemo, baš kada smo trebali to preuzeti. Potom smo opkolili kasarne i nismo im davali da izađu. Svaki dan su ubijali. Poslije je bio sastanak na kojem je dogovoreno da se JNA povuče do sredine maja.

Kaže da je najtragičnije što ih niko nije kontaktirao na današnji dan.

- Mi smo učestvovali u tome i treba da se priča o tome. Sve nas boli to. Narod i buduće generacije treba da znaju šta je bilo, ali iz prve ruke. Ljudi koji su bili četnički komandanti sada su u Sarajevu i pišu knjige o tome. Pitaju se više od ljudi koji su dali zdravlje i ekstremitete za ovaj grad. Jako me boli to. U prokletom ratu, mi koji smo učestvovali smo stvarno svašta vidjeli. Od izgorenih ljudi do ljudi bez ekstremiteta sa otkinutim rukama, nogama... Neki su dobili proteze, neki nisu, ali i dalje žive. Ovo što nam danas rade nije normalno, trgaju nam dušu. Psiha ne može izdržati ovo što nam rade - emotivan je Čegar.