Ono čemu i ovih dana svjedočimo potvrđuje da smo svi zajedno zarobljeni od alkaponeovske družine i njezine države. Sudski proces u aferi „Respiratori“ i činjenica da je BiH na samom svjetskom vrhu po broju umrlih od koronavirusa ionako užasavajuće stanje stvari dovode do točke usijanja. I sve očiglednije pokazuje kako je onih koji su, zbog pohlepe i pretpostavljanja vlastitih pajdaša životima sirota svijeta, za to i sami odgovorni, više nego što se moglo i zamisliti.

Kakve su nam šanse

Kako će se sve to završiti, ne znam. No, što se tiče pravne države i njezinih institucija, nisam optimista. Naprotiv, moglo bi biti kao i svih godina do sada - da se tresla gora, a rodio miš. Jer država koja nam se natovarila na leđa nije servis njezinih građana, nego je instrument alkaponeovskih „boraca“ za nacionalnu stvar.

Zbog čega i sama, zajedno s alkaponeovskom družinom koja se zakačila za njezinu „dojku“, čini sve da se održi društveni status quo - i princip „psi laju, karavana istim tempom i dalje gura istu priču“. U prilog tome, uostalom, i zornije nego dosad, svjedoče i novija sarajevska iskustva - u vezi s eliminacijom Ivane Marić, u vezi s Bogićem Bogičevićem kao kandidatom za gradonačelnika glavnog grada, a o onom što se događa u vezi s respiratorima, sudskim procesom i rasvjetljavanjem svega i svačega u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu - da se i ne govori.

Kakve su nam šanse da se takvog ambijenta kolektivnog logora i oslobodimo? Što se države i institucija sistema tiče, iskreno govoreći, sve tanje. Jer vrijedi ponoviti, ni država ni njezine institucije nisu u službi svojih građana, nego obrambeni bedemi onih koji, koristeći floskule o zaštiti nacionalnih interesa, uništavaju i ono malo što je još preostalo, ali i volju najhrabrijih da u zemlji pradjedova i sami ostare.

Sve tanje su, mora se priznati, šanse da bi motor promjena mogle biti i građanske, političke filozofije koje nastupaju uime elementarnog prava na život - bez obzira na to s kojih ideoloških pozicija nastupaju. Jer njihova realna moć nije ni blizu one koja bi se mogla smatrati inicijalnom kapislom za iole ozbiljne društvene promjene.

Zna li se, potom, da te političke filozofije nerijetko i same prihvaćaju poziciju logistike borbenih ešalona obrane društvenog statusa quo, dok nada o njihovim mogućnostima dodatno kopni.

Što onda preostaje? I postoji li uopće nada da se u ovoj zemlji promjene mogu dogoditi? Je li moguće civilizacijsko resetiranje koje bi BiH vratilo sjaj koji joj kroz historiju nije nedostajao? Ili nam je definitivno spaljivanje iluzija jedino što nam je preostalo? Nikada nisam prihvaćao ni defetizam ni odustajanje.

No, sve manje vjerujem kako je promjena moguća kroz institucije sistema. Izborima, kako nam i ovih dana poručuju internet-botovi i jurišnici nacionalističkih oligarhija. Jer pokrast će ih kako ih pokradaju već četvrt stoljeća. I blokirat će sve promjene koje krađu onemogućuju.

Nekoliko stotina duša

Gdje je onda rješenje? Što se mene tiče, samo u građanskoj pobuni, kojom su s tronova skinuti i puno moćniji, a bez koje, primjerice, na smetljište historije nikad ne bi „odlepršali“ Nikolaj (Nicolae) i Elena, bračni par Čaušesku (Ceausescu).

Je li na građansku pobunu spreman narod, i bosanski i hercegovački? Ono što se ovih dana događa u Banjoj Luci obećava. Sarajevska događanja, nažalost, ne. Jer na ulicama glavnog grada suprotstavljanju režimu pridruži se tek nekoliko stotina duša - manje, dojam je, nego pred Banskim dvorom vlasnika kafića i fitnes centara.

Doda li se tome da je u „stolnom gradu“ stanje gotovo pa redovito, priča o građanskoj pobuni kao svebosanskohercegovačkom odgovoru „državotvornim“ kriminalnim bandama baš i ne ohrabruje. No, nikad se ne zna. Možda se ona ipak dogodi. U, recimo, bližoj budućnosti. Možda.

(Autor teksta je bh. akademik)