Subota, 3. april: Završavam na kisiku

undefined

undefined

Nakon četiri relativno lagana dana kao COVID-19 pozitivan, bukvalno se u sat pogoršava klinička slika, guši me i steže u prsima, saturacija pada na 80 posto. Kolege insistiraju na hospitalizaciji. Sjetim se riječi svoga profesora s fakulteta: „Nikada ne liječite sami sebe...“

Ne želim ići i ostaviti suprugu i kćerku same i bolesne, ali... Šta je ispravno? Izgleda da ću ih morati poslušati. Na Infektivnoj klinici strašna gužva. Osoblje ljubazno i trude se svima pomoći, ali je ogroman pritisak pacijenata.

U krevetu sam, maska s kisikom na mom licu, ohrabrujuće riječi koleginice me smiruju, ali se saturacija ne popravlja. Mirhela i Tara pišu da su dobro, da fino dišu. Molim Boga da je to stvarno tako i da me ne tješe na taj način. Osoblje ljubazno, vrijedno, da mogu, disali bi za nas, ali je pritisak pacijenata ogroman. Spušta se noć.

Nedjelja, 4. april: Bolje dišem

Teška noć u kojoj mi je nedostajalo zraka je prošla. Jutros bolje dišem, ali saturacija nije dobra. Nadam se da su Tara i Mirhela bolje, da su imale lakšu noć. Prijedlog je da odmah primim lijek „tocilizumab“, s kojim imaju pozitivna iskustva. Naravno, pristajem, lijek je nabavljen u roku od dva sata. 

U toku infuzije kao da mi je odmah bilo bolje, pritisak u grudima znatno manji. Umišljam li ili...? Moje cure pišu da su dobro, nemaju temperaturu. Hvala ti, Bože.

Ponedjeljak, 5. april: Strašno sam iscrpljen

Uspio sam poslije nekoliko dana i noći malo i odspavati, saturacija se popravlja. Strašno sam iscrpljen, da mi je neko rekao da će mi pranje zuba predstavljati ovakav napor, proglasio bih ga ..... 

U telefonu trocifren broj poruka i poziva. Prija mi to i dodatno me liječi. Izgleda da mi je korona pomutila vid, moram slova na telefonu povećati na maksimum da bih mogao čitati i pokušati odgovoriti barem na neke poruke. Znam da će razumjeti i oni kojima ne uspijem odgovoriti.

Koliko znači lijepa riječ, skoro kao ovaj kisik putem maske. Razgovarao sam s Mirhelom, kaže da su njih dvije bolje i to me dodatno smiruje.

Utorak, 6. april: Blago poboljšanje

Kontrolna laboratorija i RTG pluća u blagom poboljšanju. Lijepe vijesti, ali mi je najdraže kad vidim da su mi kolege opuštenije i da su manje zabrinuti (izgleda da sam postao kukavica). 

S obzirom na to da ne dolaze više tako često, znači da sam bolje i da idem ka izlječenju. Hvala Bogu. Još kad bih nekako mogao biti 100 posto siguran da su i Mirhela i Tara stvarno bolje i da mi govore istinu, a ne samo da me utješe...

Srijeda, 7. april: Apetit se polako vraća

Sada već mogu doći do kupatila bez većih problema i ne treba mi kisik toliko dugo. 

Kako je lijepo umiti se i oprati zube. Sad ono klasično razmišljanje - kako ne znamo cijeniti male stvari, ako su nam stalno dostupne, i kad smo zdravi? I apetit se polako vraća.

Četvrtak, 8. april: Nedostaje mi porodica

Osjećam se već kao domaći u ovoj sobi. Imam novog cimera, hvala Bogu, dobro reagira na terapiju, kisik mu godi i značajno podiže saturaciju. Osjećam se bolje, dišem više bez kisika nego s maskom, saturacija zadovoljavajuća. Nedostaje mi porodica, volio bih ih zagrliti. 

Lakše mi je i kada vidim da su kolege i osoblje opušteniji u razgovoru sa mnom (za razliku od prvih dana kada su bili jako zabrinuti), to mi daje dodatno samopouzdanje, mada sam se dogovorio sam sa sobom – nema predaje barem dok kredit ne vratim. 

S obzirom na bolju kliničku sliku, bolje laboratorijske parametre, a vidim i da kreveta nedostaje, mogao bih ja kući, da ne smetam.

Petak, 9. april: Konačno odlazim kući

Kolege se slažu da mogu nastaviti liječenje kući. Radujem se kao da sam bio odsutan 100 godina. I moje djevojke su bolje i, naravno, sretne. U posjeti su mi, po ko zna koji put (na vratima i naravno propisno odjeveni), moji vozači iz Doma zdravlja. Vidim da im je drago što idem kući i ne dozvoljavaju mi drugačije, već da me oni voze. Hvala Bogu, hvala svima, idemo u oporavak. Vrijeme je i za povratak na posao.