Hadži Nura Mustafić (76), iz planinskog sela Bajramovića kod Srebrenice i ove je godine, kao i prethodnih, blagovremeno obavila sve ramazanske pripreme u kući i dvorištu. Snabdjela se potrebnim namirnicama da bi za ramazan hrana bila kvalitetnija.
MAJKA SREBRENICE
Raduje je što se teravih- namazi klanjaju u obnovljenim džamijama i Memorijalnom centru, pored bijelih nišana
Nura Mustafić. S. Smajlović
Hadži Nura Mustafić (76), iz planinskog sela Bajramovića kod Srebrenice i ove je godine, kao i prethodnih, blagovremeno obavila sve ramazanske pripreme u kući i dvorištu. Snabdjela se potrebnim namirnicama da bi za ramazan hrana bila kvalitetnija.
Kaže da je raduje što se sedam obnovljenih srebreničkim džamijama i tri meslidža i što su prije dolaska ramazana očišćene sve džamije, mesldži i njihova dvorišta te popravljeni i uređeni svi prilazni putevi tim vjerskim objektima.
Posebno je raduje što se teravih–namaze već osmu godinu klanjaju u musali Memorijalnog centra Potočari, pored samih 6.652 bijelih nišana među kojima su i nišani njenih najmilijih sinova Fuada (20), Alije (22), Mirsada (24) i muža Hasana (50).
- Bez svojih najmilijih, ramazan je najtužniji mjesec u godini – ističe ona.
Žali što zbog narušenog zdravlja, udaljenosti džamije i nedostatka prijevoza, teravih-namaze neće moći klanjati u najbližoj džamiji, ali će, kako kaže, na vrijeme sve vakte klanjati u svojoj kući.
- Ako me zdravlje posluži na nekoliko dana ću otići kod sestra Raske Tuljković u Potočare i s njom ići na tereavju u Memorijalni centra. To sam praktikovala i proteklih ramazana. Kada tamo klanjam teraviju ili bilo koji namaz i približim se nišanima svojih najmiliji, osjetim neko olakšanje- s tugom nam kazuje majka Nura.
Kaže da je u tradiciji Bošnjaka iftar nešto posebno. Spremaju se posebna jela, a to je prilika da se pozovu rodbina, prijatelji i komšije na zajednički iftar, opušten razgovor i sijelo. Nažalost, kaže zbog koronavirusa posljednje dvije godine nema tog ramazanskog ugođaja, Iako je ovaj mjesec pun ibadeta, radosti, beričeta i veselja, bez svojih najmilijih, on je najtužniji mjesec u godini.
Sjeća se iz mlađih dana, a tako je i danas, da muškarci nakon iftara, popijene kafe i klanjanja akšam-namaza odlaze u džamije na teravih-namaz, a nakon toga druže se skoro do sehura. Ženska druženja u kućama traju kraće, jer su domaćice u obavezi oprati suđe nakon iftara, uredi kuću i pripremiti sehur. Ti poslovi morali su biti završeni prije dolaska muškaraca sa teravije, pa onda na spavanje do buđenja sat prije sehura. Nakon sehura žene čekaju isti poslovi, a ujutru se ako je sezona moralo poraniti u njivu.
UVAŽENA APELACIJA
VELIKA TRAGEDIJA