Reditelj Dino Mustafić je odlukom Vlade Kantona Sarajevo (KS) imenovan za direktora Narodnog pozorišta Sarajevo. Nedugo prije toga, za film „Transforming tomorrow“, koji govori o ekološkim problemima, dobio je Gran pri na festivalu u Crnoj Gori, a priprema još dva igrana filma.
S Mustafićem smo razgovarali o njegovim projektima, političkoj situaciji u BiH te nametanju Zakona o zabrani negiranja genocida.
U posljednjem filmu bavite se tematikom zagađenja na konkretnom primjeru djelovanja jedne multinacionalne korporacije u BiH, koja krši sve ekološke standarde, bez da iko išta čini protiv toga. Kakva je budućnost svijeta u kojem živimo?
- Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche) je govorio: „Zemlja ima kožu, a ta koža ima bolesti. Jedna od bolesti se zove čovjek.“ Čarls Senders Pers (Charles Peirce) je govorio o tome zašto je čovjek bolest Zemlje. Koristio je termin „evanđelje pohlepe“. Materijalna dobit pod svaku cijenu, o čemu govori moj film, put je za pakao, posebno u sprezi korumpirane vlasti i korporativnih fašista. Onaj ko danas sječe šume, zagađuje rijeke i zrak je naš dušmanin. To bezdušno uništenje prirodne okoline, za koje nadmeno mislimo da samo nas ne pogađa, odvija se sve većom brzinom, srazmjerno kojoj istraživači sve zabrinutije gledaju na budućnost u koju, misleći samo na sebe, slobodno se može reći - srljamo.
Poslije mnogo godina vraćate se dugometražnom igranom filmu. Prema scenariju Viktora Ivančića, radite film „Paviljon“. Također, u pripremnoj je fazi snimanje filma o masakru nad Bošnjacima u Prijedoru prema scenariju Zlatka Topčića. Kakva su Vaša očekivanja od ovih projekata?
- Ne postoji reditelj koji nema nekoliko scenarija u ladici. „Paviljon“ sam planirao snimati sljedeće godine. Uz bosanskohercegovačku podršku, dobio je koprodukcijski prolaz u Srbiji i Makedoniji. Sada čekamo rezultate iz Slovenije i Hrvatske. „Paviljon“ je crno-humoristički film koji slika revoluciju generacije 65+. Ustanak u „Paviljonu“ za posljedicu ima uspostavu novog unutrašnjeg poretka čiji kreatori ne prezaju od brutalnog nasilja u pokušaju da se osvete za svu nepravdu i patnju koju su preživjeli. Dok policija i politika traže način da ustanak uguše, ustanicima naruku ide vlastita starost u kojoj, za razliku od protivnika u vanjskom svijetu, ali i od zarobljenika (doktora i medicinskog osoblja) imaju najmanje za izgubiti. Zbog toga su pregovori s njima gotovo nemogući, dok je njihova odlučnost da smrt trijumfuje nad životom beskrajna. To je film koji se tek razvija, a priča o Prijedoru u ratu je jedna od onih bolnih tačaka koje se moraju ekranizirati radi sjećanja, budućnosti moje zemlje, kojoj želim mir i etničko povjerenje. Za takav proces umjetnost treba biti pokretač suočavanja s prošlošću.
Koliko je teško jednom reditelju u BiH danas doći do prilike da snimi film? Naši filmovi dobili su brojna priznanja na svjetskom nivou, no, u kvantitativnom smislu, snimamo veoma mali broj filmova.
- To je za mene vrlo frustrirajuća i emotivna tema. Ja sam filmsko dijete. Od malih nogu film je glavna tema u mojoj kući. Imam veliki respekt prema bh. filmskom naslijeđu, veliki je broj sjajnih autora koji su ispisali briljantne stranice bh. filmske umjetnosti. Tu mislim i na svoju postratnu generaciju koja je nastavila međunarodno promovirati film kao jednu od najuspješnijih kulturnih grana. No, nije se uspjela, iz vlastite autorske samoljubivosti, nametnuti u javnom diskursu nužnost filmske proizvodnje kao identitarne kategorije savremenog društva. Puno parcijalnih interesa dovelo je do fragmentizacije bh. filma koji se na konkursima federalnog fonda tretira etnički, što odbijam s indignacijom. To je jedan od ključnih razloga mog dužeg odsustva. Saplićem se u tom kolu etničkog konsenzusa, koji je na svim nivoima devalvirao struku i etabliralo mediokritete.
Pred odlazak Valentin Incko (Inzko) je nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Iz RS, Dodik i opozicija, jedinstveno su poručili da ne prihvataju ovaj zakon, ali ni novog visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt). Gdje ovo vodi?
- Mudra Latinka Perović je sve rekla kada je spomenula da ne vjeruje kako neko ko je prosječne građanske pameti i kulture može nakon svega kazati da nije bio genocid, već “strašan zločin”. Ostat će zabilježeno kako su žrtve rata u BiH pravile razliku između kolektiviteta i zločinaca, dok su vladajući srpski prvaci uporno gurali svoj narod prema kolektivnoj krivici i odgovornosti. Kako srbijansko društvo misli opstati kao civiliziran i demokratski prostor, ali, naposljetku, i kao humani ljudi, ako šute na Dodikove nebuloze kako je Inckov zakon udar na srpski identitet i entitet u BiH? Očito da Srbija nije spremna na mirno susjedstvo i evidentno je da se od Miloševića pa do danas radi na ozbiljnoj historijskoj regresiji koja ima refleksije na unutrašnje prilike u BiH i njenu međunarodnu poziciju. Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH kao kompenzaciju za gubitak Kosova i bez međunarodnog pritiska neće nas ostaviti na miru.
Vjerujete li da bi Šmit mogao djelovati daleko oštrije i odlučnije od svog prethodnika te da bi, u tom smislu, moglo doći do oživljavanja reformskog procesa u BiH?
- Iz prvih javnih istupa Šmit se pozicionira kao čovjek dijaloga, konstruktivan Evropljanin, koji želi pomoći da se etnički antagonizmi relaksiraju na platformu EU integracija. Šmit je u intervjuu za „Bayerischer Rundfunk“ rekao da nije bosanski „veliki vezir“, ali da je spreman upotrijebiti svoja ovlaštenja u slučajevima ugrožavanja bosanskohercegovačkog teritorijalnog integriteta. Međutim, nisam siguran da će bez prijeke potrebe povlačiti radikalne poteze. Očito je to da je njegova strategija traženje rješenja kroz upornost oštrijeg pregovarača. Međutim, više je nego izvjesno da neće biti u poziciji predstavnika međunarodne zajednice proteklih godina. Očito su u EU uvidjeli kako je strategija okončanja intervencionizma dovela do sveopćih blokada i produbljenih sukoba, općeg nazadovanja.
U Kantonu Sarajevo uspostavljena je vlast trojke, dok je u Banjoj Luci pobijedio Draško Stanivuković. Pruža li iko od njih optimizam da u ovoj državi postoji ozbiljna alternativa?
- Nacionalizam je ključni problem, a Dejtonski sporazum, na osnovu kojeg je uspostavljen mir, promovira upravo te etnonacionalne vrijednosti kao nešto što je dominantno i to BiH stalno vraća u stanje koje, prema svemu sudeći, podsjeća kao da smo ponovo u devedesetim. Sve dok većina stranaka u BiH bude narodnjačke provenijencije, nećemo na „zelenu granu“. Takve stranke, s licem SDA, HDZ-a, nekadašnjeg SDS-a, a sada SNSD-a, jedinu stvarnu političku borbu će voditi na personalnom nivou, odnosno oko toga ko će uspjeti da u narednom izbornom ciklusu bude čuvar vitalnih nacionalnih interesa i svih materijalnih privilegija koji iz takvog statusa proizlaze. U toj borbi, kao što vidimo, ne biraju se sredstva. Sveukupno, to je mizerija od demokratije, to je partokratija koja dovodi u poziciju moći kompromitirane i korumpirane članove ovih stranaka. I kao što kaže moj dragi profesor Karahasan, „ne zaboravite da su se desničari oduvijek zaklinjali u domovinu da bi je bolje pljačkali“. Dodao bih kako su to lopovi, džeparoši, koji su otvoreno zavukli ruke u naše novčanike. Kradu otvoreno i bezočno, još nam se i rugaju. Ako je takva stranka „kičma BiH“, kao što se nedavno slikovito izrazio predsjednik SDA, onda se ne čudim bolesti - skoliozi BiH. Opozicija na svim nivoima vlasti, pa tako i sarajevska trojka, mora imati energičnije i konkretnije političke akcije koje će za rezultat pokazati deklariranu nultu toleranciju na korupciju i kriminal. Ulažem nadu u to da će politički rezultati sarajevske trojke, koja će se morati širiti ukoliko se žele osvojiti i viši nivoi vlasti, otvoriti mogućnost da građani, koji su godinama prisiljeni da na izborima biraju manje zlo, prestanu s tom frustrirajućom praksom.
Od 1990. do danas svjedočimo svojevrsnoj nacionalnoj i konzervativnoj revoluciji u svakom od naroda na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, za razliku od, primjerice, Alije Izetbegovića, koji nikada nije dovodio u pitanje ulicu Maršala Tita u Sarajevu ni antifašističko naslijeđe, čini se da mlađahne pristalice njegove stranke danas uveliko prelaze i tu granicu, pa ste u tom smislu i Vi nedavno bili meta napada jednog njihovog medija. Kako na to gledate?
- Dok su poslijeratni komunisti, koji jesu bili vodeća snaga antifašističkog multinacionalnog pokreta u jugoslavenskom oslobodilačkom ratu, sve antifašističke vrijednosti sebi pripisivali, sada bi neki da im poreknu bilo kakve vrijednosti te da konstruiraju neke nove, nacionalne antifašizme. Ali, budući da to nema nikakvo historijsko utemeljenje, nema ni dugoročnu perspektivu. Društvo koje samo sebe želi definirati znanjem jeste ono u kojem su razumnost i uviđajnost, prosuđivanje i težina argumenata, dugoročno i vizionarsko mišljenje, pametno promišljanje i stalno preispitivanje put kojim se može dobiti prevaga nad iracionalnošću i ideologijom, fanatičnim i ostrašćenim stranačkim navijanjem uz odsutnost duha i znanja. Zabrinjavajuće je to da u tome nisu usamljeni samo sramni SDA botovi na društvenim mrežama, već i mladi kadrovi te partije, koji, uz podršku njihovih medijskih plaćenika, na obilježavanje datuma antifašizma pišu i izgovaraju skandalozne izjave. Odlikuje ih arogantno neznanje - vrlo preporučljiva osobina koje će, izvjesno je, odlikovati novu generaciju političara. Zašto se aktuelno rukovodstvo SDA ne distancira od takvih istupa pojedinaca - nije mi jasno, tim prije jer nikada njihovi stranački prethodnici nisu dovodili u pitanje historijski značaj partizana kao najvećeg antifašističkog pokreta u porobljenoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata, a koji je bio u Jugoslaviji, a unutar toga - u Bosni i Hercegovini. Uloga bosanskohercegovačkih komunista u toj borbi je bila najveća. I to je fakt, koliko god bi mnogi bošnjački revizionisti željeli smanjiti ulogu koju je odigrao partizanski pokret u očuvanju Bosne i Hercegovine. Oni koji danas tako vatreno bljuju na partizanske pjesme i simbole očito žele afirmirati maštanje pojedinih muslimanskih autonomista iz onog vremena o autonomiji u okvirima Trećeg Rajha koja je bila jednako tragična kao i četnički i ustaški pokret.
- Srpski nacionalizam se zasniva na mitomaniji i ozbiljnim traumama. Džaba što vlažni snovi srpskih nacionalista traju decenijama jer niko nije uspio u historiji da na ideji „jedna nacija - cijela nacija“ u jednoj državu napravi državu. To neće moći ni srpski nacionalisti, ni s ove, ni s one strane Drine. Neshvatljivo je da se bosanskohercegovački Srbi kao autohtoni narod odriču svoje kulture, tla; provincijalizira se politički poziv kažiprstom da se otrči u Beograd po mišljenje umjesto da svoju sudbinu rješavaju tamo gdje su rođeni i žive kao i njihovi preci - u Bosni i Hercegovini - navodi Mustafić.
Podržavam stav Ivana Krasteva kako ova pandemija predstavlja pravi početak 21. stoljeća. Njene posljedice je teško predvidjeti. Očigledno je jedno i nimalo ohrabrujuće - predstoji tehnološka podjela svijeta na američku i kinesku sferu utjecaja, što već, na neki način, geostrateški dovodi planetu i do nove blokovske podjele svijeta, novog hladnog rata - ističe Mustafić.
