Marko Atila Hoare (Attila), britanski je historičar bivše Jugoslavije, koji piše i o trenutnim dešavanjima, naročito u jugoistočnoj Evropi, uključujući Tursku i Kavkaz. U BiH je posebno snažan odjek imala njegova knjiga „Bosanski muslimani u Drugom svjetskog ratu“. S Hoareom smo razgovarali o njegovim djelima, napadima koje je doživljavao u Bosni i Hercegovini zbog svojih stavova, geopolitičkoj poziciji naše zemlje, ideološkim sukobima na Zapadu te današnjem položaju Bošnjaka.

Purani i Božić

 Nedavno ste napisali da su „Bosanci, Kosovari i Makedonci koji agitiraju za antiameričku "antiimperijalističku" stvar poput purana koji agitiraju za Božić“. Međutim, činjenica je da ovdje imamo ogroman broj intelektualaca i analitičara koji oštro kritiziraju Sjedinjene Američke Države (SAD) i njihovu vanjsku politiku, čak i ako su SAD imale veliku ulogu u izgradnji bosanskohercegovačkih institucija. Kako to objašnjavate?

- Paradoks je da je takozvana antiimperijalistička ljevica na Zapadu igrala centralnu ulogu u devedesetima u suprotstavljanju zapadnoj intervenciji za zaustavljanje genocida u Bosni i u odbrani Miloševićeve Srbije, ali mnogi Bošnjaci i danas nastavljaju „papagajiti“ tzv. antiimperijalističku ljevičarsku retoriku. Dio toga je posljedica zaostalog utjecaja titoističkog komunističkog režima u kojem su sudjelovali, ili su ga podržavali, mnogi Bošnjaci. To je značilo i identifikaciju s Pokretom nesvrstanih, čija su ideologija i retorika bile „antiimperijalističke“ i antiameričke.

Nadalje, Bošnjaci koji žele potvrditi ljevičarski identitet i biti dio međunarodne ljevice mogu iz tog razloga napasti SAD. Ali iskreno rečeno, moramo priznati da su SAD za vrijeme Bila Klintona (Bill Clinton) odigrale sramotnu ulogu u ratu u Bosni 1990-ih.

Zašto to mislite?

- Zato što je to kulminiralo Dejtonskim sporazumom koji je priznao genocidni entitet Republika Srpska, pa je sasvim razumno da Bošnjaci to zamjere. S druge strane, SAD su, također, proizvele mnogo snažniji pokret solidarnosti s Bosnom protiv agresije i genocida, nego što je to bio slučaj s drugim zapadnim zemljama. Uporedimo li ovo bošnjačko iskustvo s iskustvom kosovskih Albanaca - koji su bili mnogo jasnije potlačeni u komunističkoj Jugoslaviji, a SAD su ih nedvosmisleno spasile od genocida devedesetih godina - možemo razumjeti zašto Albanci danas pate mnogo manje od Bošnjaka od malaksalog antiamerikanizma.

Napadi neokomunista

Vaša knjiga „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“ izazvala je veliku pažnju u Bosni i Hercegovini. Ali dobili ste i kritike zbog navodnog historijskog revizionizma, odnosno umanjivanja težine grijeha saradnje s nacistima bosanskih autonomaša, kao i umanjivanja značaja Komunističke partije za pobjedu. Kako to komentirate?

- U svojoj knjizi sam detaljno opisao kako su muslimanski autonomaši sarađivali s nacistima, Italijanima i četnicima. Opisao sam kako su neki od njih podržavali nacistički holokaust i radili sa SS-om na osnivanju Handžar divizije. Dakle, rehabilitacije nije bilo. Niti sam na bilo koji način umanjivao ulogu komunista u otporu.

Međutim, činjenica je da su neki muslimani (Bošnjaci) bili kolaboracionisti u odnosu na okupatore, ali su ipak bili protiv ustaša iz autonomaških razloga; neki od njih su se na kraju pridružili Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) zbog njegove podrške bosanskoj samoupravi, a ta je mogućnost nekih od prethodno kolaboracionističkih muslimanskih autonomaša bila ključna za pobjedu partizana.

To su činjenice koje moji kritičari ne osporavaju. Napadaju me jer sam ukazao na te neugodne istine koje osporavaju njihov mit o „čistom“ komunističkom otporu. Njihova kritika motivirana je njihovom neokomunističkom ideologijom, a ne akademskim razmatranjem.

Koliko je to ideološko pitanje bilo snažno među Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu?

- Muslimanski Bošnjaci bili su podijeljeni između različitih struja tokom Drugog svjetskog rata - između onih koji su bili proustaški, pročetnički, pronacistički, ali protuustaški i propartizanski. Međutim, one su u velikoj mjeri predstavljale različite strategije, a ne krute ideološke razlike. Došlo je do značajnog preklapanja ili prijateljskog kontakta između pripadnika različitih muslimanskih struja, a bilo je i muslimanskih vođa koji su se više puta mijenjali između fašističke ili kolaboracionističke i NOP strane, naprimjer, Huska Miljković u Cazinskoj krajini.

Međutim, bilo je i Bošnjaka koji su bili dosljedno antikomunisti, a neki desničarski ili antikomunistički Bošnjaci danas se poistovjećuju s tom tradicijom.

Brojni neprijatelji

Kako komentirate činjenicu da zbog svojih stavova doživljavate brojne napade, a, između ostalog, proglašavani ste i „svetom kravom“ bošnjačkog nacionalizma?

- Cijeli svoj, da kažem, odrasli život branio sam Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, prvo od genocida devedesetih godina, zatim od onih „elemenata“ u Srbiji, RS, Hrvatskoj i na Zapadu koji nastavljaju tražiti podjelu Bosne ili negirati genocid. Time sam stekao dosta neprijatelja. Ljudi koji me napadaju prvenstveno su članovi akademske i aktivističke zajednice u zapadnoj Evropi i SAD koji su se uvijek zamjerali mom probosanskom aktivizmu. To su ljudi koji su svoju karijeru izgradili na temelju savezništva s takozvanim umjerenim srpskim nacionalistima i s još moćnom jugonostalgičnom neokomunističkom strujom koja je igrala ulogu sabotera tokom borbe za odbranu Bosne devedesetih godina.

Oni promiču stajalište da su „sve strane bile krive“ u ratu i da nema temeljne razlike između Bošnjaka koji brane Bosnu i srpskih i hrvatskih nacionalista koji je nastoje podijeliti. Oni su ideološki antizapadni i zamjeraju mi što podržavam zapadnu vojnu akciju za zaustavljanje genocida i zločina protiv čovječnosti u cijelom svijetu, naprimjer u Siriji. Bosanci koji su me napadali uglavnom su članovi dijaspore s poslovima u institucijama u kojima dominira ova ideologija. Mogli bismo ih nazvati „probuđenim janjičarima“.

Izjavili ste da su „bosanski muslimani dio Evrope daleko duže nego što su zapravo muslimani“. Ali koliko su toga svjesni u samoj Evropi i koliko su opasni pokreti među nekim Bošnjacima koji traže svoju duhovnu i ideološku inspiraciju na Bliskom istoku?

- Evropa je doživjela zaokret prema islamofobiji nakon napada 11. septembra 2001., posebno među dijelovima tvrde desnice, koja spaja Evropu s kršćanstvom i gleda muslimane - uključujući evropske muslimane - kao autsajdere. To je izazvalo antiimigracijske političke struje u Evropi koje se protive širenju EU na zemlje s velikim brojem muslimana (Turska, Albanija, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Bosna) jer ne žele više doseljenika muslimana u svojim zemljama. U ovim okolnostima razumljivo je da se neki Bošnjaci i drugi evropski muslimani mogu osjećati otuđeno od evropskog političkog establišmenta.

Također je prirodno i pozitivno da Bosna treba uspostaviti uzajamno korisne odnose s većinski muslimanskim zemljama Bliskog istoka. Međutim, bilo bi vrlo opasno da Bošnjaci okrenu leđa Evropi i Zapadu; nema budućnosti za Bošnjake izolirane od euroatlantskih institucija, dok su Srbija, Hrvatska i Crna Gora dio njih - to bi značilo getoizaciju.

Bošnjacima su potrebni prijateljstvo i podrška SAD, Velike Britanije i zemalja EU, kojima Bliski istok nije zamjena. A bliskoistočne države kojima vladaju autoritarni režimi, u kojima su žene podređene, a LGBT osobe progonjene, ne mogu biti uzor bošnjačkoj populaciji koja je, nadasve, liberalno-demokratska u svojim vrijednostima.

Rastrgani Zapad

S jedne strane, na Zapadu vidimo jačanje populističke desnice, s druge strane, ljevica postaje sve više opterećena politikom identiteta, političkom korektnošću i pokušajima tretiranja historijskih ličnosti prema njihovim trenutnim kriterijima, prema čemu ste bili vrlo kritični. Kamo nas ovaj ideološki jaz može odvesti?

- Zapad je doista rastrgan između zrcalnih zazora krajnje desnog populizma i probuđenog ljevičarstva, koja nastoje podijeliti građane na temelju vjere ili rase. Međutim, to nam je stvorilo priliku da razvijemo razumnu političku alternativu za oboje: onu koja odbacuje šovinizam, poštujući tradiciju i nacionalnost, koja podupire kapitalizam istodobno promičući društvenu pravdu, koji podupire pozitivno liberalno-demokratsko nasljeđe Zapada i nužnost zapadnog saveza, uz priznavanje zapadnih historijskih zločina. Zdrav razum mora nadvladati ideološke krajnosti ljevice i desnice.

Bajden i EU će jednostavno slijediti liniju najmanjeg otpora

Vjerujete li da bi, nakon pobjede Džoa Bajdena (Joe Biden) u Sjedinjenim Državama i imenovanja novog visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt), u BiH moglo doći do jačeg angažmana zapadnih zemalja i istiskivanja utjecaja Rusije, kako neki predviđaju?

- Posebno je bilo mnogo Bošnjaka koji su izrazili velike nade u Bajdenovo predsjedavanje, jer su se sjetili njegove uporne podrške Bosni tokom rata 1990-ih. Međutim, njegovo prepuštanje Afganistana talibanima snažno sugerira predsjednika kojem nedostaje volje da snažno odgovori neprijateljima slobode i demokratije.

Osim ako u bivšoj Jugoslaviji ne izbije nova kriza, očekujem da će Bajden i EU jednostavno slijediti liniju najmanjeg otpora i zadržati Dejtonski status quo. Ako izbije nova kriza - naprimjer, ako bi RS proglasila neovisnost - Zapad bi mogao biti potaknut na snažan odgovor. Ali ne bi bilo pametno pretpostaviti da hoće. Bosanci, kao i drugi narodi, moraju biti spremni osloniti se na vlastite snage kako bi zaštitili svoje interese.