Ispred nove zgrade općine u Prozoru-Rami, nedavno je otkriven, od kipara Kuzme Kovačića, spomenik Stjepana Tvrtka I. Kotromanića, posljednjeg bosanskog bana i prvog i najjačeg vladara, kralja, u povijesti srednjovjekovne Bosne pod čijom vladavinom je cvjetala ekonomija, a kovao se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima, a cvijet ljiljana postao znakom bosanskih banova i kraljeva.
Ovim spomenikom kao da se ramski načelnik Jozo Ivančević drznuo prekinuti šutnju, negiranje i zaborav oko Bosne i bosanskih kraljeva. Ali gdje je danas Bosna i gdje su bosanski Hrvati? „Hercegovinizirani“...
-Pazite, u Rami je Tvrtko I, rekao je za Dnevni list u kratkom odgovoru bosanski teolog, franjevac Ivan Šarčević, uljudno "prolongirajući" svoj komentar na zadanu temu za neki drugu priliku, ali ne propustivši spomenuti da „onako kako se niječe povijest katolika u Sarajevu, tako se postupa svuda, od katekizma, i udžbenika do realnog života…“. Fra Ivan u nekoliko riječi možda je sažeo samu srž kardinalnog problema.
U predvorju nove općinske zgrade stoji isklesana Povelju bana Tvrtka, koja počinje riječima: „ U ime Oca, …..“, baš kao što izvorno počinju i ostale slične povelje iz tog doba, primjerice i Povelja Kulina bana u Zenici. No, Hrvati često uspješno prešućuju, zanemaruju, zaboravljaju i drugima prepuštaju svoju povijest.
U svom eseju ‘Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne europske-orijentalne mikrokulture’ književnik Ivan Lovrenović piše o ovom „fenomenu“, kao i o „hercegovinizaciji“, politici zbog koje, navodi, banjalučki biskup Franjo Komarica očajava.
„…U svim glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova „svehrvatstva“, Bosna je bila ili tretirana kao „hrvatska zemlja“ ili je imala politički nestati dok su bosanski Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugog reda, a bogme i kao topovsko meso (kod Pavelića), ili kao masa za etnički inženjering i „amelioraciju“ granice (kod Tuđmana). U toj, panetničkoj fantazmi, biti Hrvatom može se samo tako da vlastito bosanstvo , to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, kad kad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost nego u svojoj zadnjoj tuđmanohadezeovskoj varijanti“.
Za Lovrenovića zatiranje bosanskih Hrvata nije gotova stvar. Za njega je to proces „fatalne politike“ koji se i dalje nastavlja te ga naziva šizoidnim socijalno-psihološkim stanje.
Lovrenović ovo naziva tragedijom i zbog aktera koji učestvuju u ovoj „neosviještenoj autopercepciji“.
Kako analizira Lovrenović, ti su elementi dio zajedničkog bh. identiteta, što ga bosanski Hrvati dijele s Muslimanima, sa Srbima i s mnogim drugim manjim ili većim etničkim grupama u BiH. Time, kako on ističe, nijedna suvremena, nacionalno-ideološka koncepcija ne zna izaći na kraj nego joj kao alternativu, ispostavlja razdvajanje.
„A koju je fra Jozo Markušić, uz Ivu Andrića, nesumnjivo kao jedan od najumnijih bosanskih Hrvata 20. stoljeća, izražavao prirodno i jednostavno, savjetujući braću:“ Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem, bez razlike vjere“. Do danas se, međutim, nije pojavila takva otvorena i radosna koncepcija hrvatske nacionalne kulture koja bi bosanske Hrvate uključila takve kakvi jesu, sa svime što sa sobom nose, a u isti maj apsolutno poštujući i dapače, potičući njihovu kulturu i političu pripadnost BiH. Svaka je imala da ih integrira, ali tako što bi ih ili prethodno „očistila“, „isisala“ iz njih njihovu identitetsku supstancu, debalkanizirala ih i debosnizirala te cijeli njihov identitet srozala do uloge agenata hrvatske državne ideje“.
No, iako u eseju piše o katastrofalnom negiranju, Lovrenović ipak na kraju ostavlja prostora nadi navodeći kako ne nudi odgovore o njihovoj „sudbini“ i budućnosti, ali da je to priča o jednoj zatajenoj i zaboravljenoj povijesti kojoj se pokušava sugerirati da je moglo (ali i da bi možda još uvijek moglo) biti i drukčije.
Sociolog religije, dr. sc Ivan Markešić, Ramljak, zagrebački sveučilišni profesor kaže da „ništa od razgovora o ponosu bh. Hrvata zbog Bosne“.
„Mnogi od nas željeli bismo da su vaša pitanja drukčija, da njima, na primjer, tražite odgovore zašto bh Hrvati tako gorljivo, s ponosom i punih usta govore o BiH, posebno o Bosni, svojoj jedinoj i pravoj domovini, o njezinoj kulturnoj i političkoj povijesti, njezinim banovima i kraljevim kao čuvarima njezine posebnosti i opstojnosti, o njezinim prirodnim ljepotama, o ljiljanu kao simbolu čistoće, nevinosti i ljubavi ali i bosanske državnosti, zatim o važnosti Povelje Kulina bana za državotvornu ideju BiH, o bosanskim fratrima daidžama kao „suputnicima“ njezine povijesti, itd., itd.Nažalost, ništa od takvih pitanja i takvoga razgovora“, kaže za Dnevni list profesor Markešić.
On tvrdi da, trenutno, BiH kao država postoji i to ponajviše na papiru i dokumentima UN-a, ali da u praksi takve državne tvorevine – nema.
„Gotovo jednu polovicu ‘drže’ Srbi za svoje potrebe, drugu polovicu većim dijelom kontroliraju Bošnjaci, također za svoje potrebe. Hrvati, barem oni koji sudjeluju u političkome životu ove zemlje, takvu daytonsku državu ne doživljavaju kao svoju nego kako nametnutu. Bili bi zadovoljni samo jednim njezinom malim komadićem. I u javnome komuniciranju ne kriju to i takvo stajalište. Cjelinu državnosti BiH sadašnje hrvatske političke žele svesti na nekoliko zapadnohercegovačkih općina, južno od Vran-planine“, kaže Markešić. Podsjeća da je o tome već više puta pisao još od početka 90-tih, ali da je nažalost bivalo sve gore, a da se „želja za BiH državom i hrvatskoga naroda istopila se kao lanjski snijeg“.