Veliku pažnju bh. javnosti privuklo je gostovanje bivšeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića u "Centralnom dnevniku" Senada Hadžifejzovića.
Iako je već u poznim godinama i gotovo je deceniju odsustvovao s političke scene, Silajdžić je nameračen da još jednom zasjedne u najvišu državnu fotelju te otvoreno koketira s mogućnošću da 2022. ponovo bude kandidat za Predsjedništvo.
Ipak, i samo gledanje jučerašnjeg dnevnika bilo bi Vam dovoljno da shvatite zašto Silajdžić u ovom trenutku teško da može biti adekvatno rješenje za ovu poziciju.
Gledajući Silajdžićevo gostovanje, mogli biste zaključiti da zapravo gledamo neku reprizu ratnog dnevnika iz 1995. ili eventualno iz predizborne kampanje 2006.
I dalje nas iz samodopadne pozicije bošnjačke ratne žrtve patetično i zabrinuto upozorava kako svijet nama nešto duguje, kako se ne može pregovarati s onima koji su nas napadali, kako se zapadni diplomati nepravedno odnose prema Bošnjacina, kako se ne mogu izjednačavati oni koji su napadali i oni koji su branili, kako smo mi u pravu, a pravda je na našoj strani, i tako u krug. Red patetisanja, red ispucavanja fraza, red grandioznih moralističkih poruka, a sve to bez ijedne jedine konkretne ideje šta činiti i kako bilo šta od brojnih problema s kojima se suočavamo riješiti. Osim ako pod ideje nećemo svesti njegova savjetovanje za postrajavanje NATO snaga u BiH.
Ista grandiozna retorika pratila je, primjerice, i njegovu predizbornu kampanju 2006. kada nam je obećavao "100% BiH", ukidanje Republike Srpske i još mnogo toga, sve uz rušenje Aprilskog paketa ustavnih promjena kojim su se jačale ovlasti države BiH i olakšavao način odlučivanja u pravcu građanskog modela. Umjesto toga, dobili smo jačanje RS, okretanja leđa Bosni i Hercegovini od strane međunarodne zajednice, zaustavljanje procesa prenosa nadležnosti na državni nivo i petnaest godina Dodikovog radikalizma.
Elem, Haris se ni za milimetar nije promijenio. Ali svijet se promijenio iz temelja. U međuvremenu smo s kasete prešli na CD pa na USB, počeli voziti električne automobile, koristiti drutšvene mreže i plaćati preko mobitela. Ratovi u svijetu su vođeni i vode se negdje drugdje, a političari koji danas upravljaju svijetom mahom nisu bili na sceni 1995. te ne osjećaju, niti imaju razloga za to, ikakav moralni ili politički dug prema Bosni i Hercegovini, posebno Bošnjacima.
Stoga, to hranjenje infantilnog bošnjačkog mentaliteta žrtve koja treba biti uvjerena da joj čitav svijet nešto duguje, da svi trebaju baviti se njom i izgraditi državu po njenoj mjeri, ni Bošnjake ni BiH neće daleko odvesti, osim u novu deceniju mentalnog i političkog zatvora napunjenog frustracijama i neispunjenim očekivanjima.
A kada se po strani ostave patetična retorika i moralističke poruke, ostaje pak jedno sasvim konkretno pitanje na koje Silajdžić nije dao odgovor niti mu ga je iko posavio - koliko je on lično, kao osoba koja je bila među najodgovornijim za krojenje bh. i bošnjačke politike blizu dvije decenije, odgovoran što su i Bosna i Bošnjaci danas dospjeli tu gdje jesu?
