Gostujući u emisiji „Presing“, akademik Slavo Kukić još jednom je ponovio tezu koju dijele mnogi analitičari i intelektualci o Bakiru Izetbegoviću, da je riječ o političaru kojem je zapravo krajnji cilj ne Bosna i Hercegovina, nego homogenizacija na vjerskom principu.

- Nisam siguran da on ne bi pristao na muslimanski dio BiH, pa taman on bio kao fildžan. Potpuno drugačije radi od Sulejmana Tihića, koji je bio jedan evropski, narodni političar, zaljubljenik u BiH. Ne vjerujem da je Izetbegović zaljubljenik u BiH, to pokazuju svakodnevne afere u državi. Njega zanima religijska okupljenost muslimanskog naroda, a ne i bošnjačkog. Šta će njemu Bošnjaci koji su građanske provenijencije, koji ne funkcioniraju prema istoj matrici kao i on? On bi ih se vrlo lako odrekao - naveo je Kukić.

Uništavanje Tihića

Uistinu, svakodnevni potezi koje Izetbegović vuče potvrđuju istinitost Kukićevih riječi. Pri tome je posebno zahvalno poređenje sa Sulejmanom Tihićem. Nakon što je od Alije Izetbegovića preuzeo kormilo Tihić je SDA, iz narodnog pokreta, počeo transformirati u modernu narodnu stranku, sekulariziranu i oslobođenu od radikalskih i islamističkih struja koje su nekoć ordinirale u SDA. U vođenju stranke promovirao je probosanski koncept, otvorio vrata za nebošnjake, održavao dobre odnose sa SAD i državama u EU te je uspio, u čemu je posebnu ulogu imao Senad Šepić sa svojom političkom akademijom, povezati SDA s liderima narodnih stranaka iz čitave Evrope i svijeta.

U vrijeme Tihićeve vladavine Izetbegović je važio za predstavnika tihe, primirene radikalske struje unutar SDA. Iako je u početku i sam nastojao prodavati retoriku i imidž umjerenjaka, dolaskom Bakira Izetbegovića na čelo SDA nakon smrti Tihića desilo se upravo ono čega su se svi pribojavali - ova stranka krenula je putem radikalizacije i klerikalizacije.

Ovi trendovi možda su i ponajbolje vidljivi na vanjskoj politici. Tokom svoje vladavine Izetbegović je, s jedne strane, uspio prekinuti većinu veza sa zapadnim saveznicima, pogoršati poziciju Bošnjaka i BiH u SAD i EU, a, s druge, sebe potpuno podrediti hirovima i političkoj volji Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), baš u godinama kada su se njegovi odnosi sa zapadnim državama naglo narušili, što će imati katastrofalne posljedice po Bošnjake. Nezakonito hapšenje turskih državljana prema nalogu Erdoana zbog optužbi da su „gulenovci“ ili trošenje sastanka s Angelom Merkel 2018. na prepiranje s njemačkom kancelarkom oko Erdoana tragično su svjedočanstvo te katastrofalne politike.

Njegova ministrica vanjskih poslova Bisera Turković, odabrana od supruge Sebije, u vanjskoj diplomatiji dobacuje do arapskih zemalja i prošenja donacija u obliku hurmi, dok se među Bošnjacima od režimske propagande sve više nastoji podgrijavati slika o samima sebi kao ugroženim pripadnicima šireg muslimanskog umeta koji je okružen sada ne više samo srpskim i hrvatskim neprijateljima, nego neprijateljskom kršćanskom Evropom. Naravno, ono što je željeni cilj ovakvog sijanja paranoje je potpuno okretanje Bošnjaka ka Turskoj i ostaloj „braći“ na Istoku.

Izborni zakon

Činjenica da predstavnici SAD i EU sada iz sedmice u sedmicu pregovaraju s bh. političarima da se konačno riješi problem Izbornog zakona u našoj zemlji, pokazuje čvrstu odlučnost vodećih zapadnih sila. Pri tome, Metju Palmer (Matthew), specijalni američki izaslanik za izbornu reformu, u startu je rekao da je cilj izborne reforme brisanje etničkih prefiksa. To bi, s jedne strane, zadovoljilo obaveze koje je nametnula presuda “Sejdić - Finci”, ali bi istovremeno sada i formalno ukinulo etničko predstavljanje u najvišoj instituciji. Nešto što svakako nije po volji Draganu Čoviću i HDZ-u, koji insistiraju na zadržavanju etničke odrednice. Ovo bi razumna probosanska politika svakako prepoznala kao dobar osnov.

Ipak, i prije nego što je bilo kakav prijedlog i stigao na sto, Bakir Izetbegović je mobilizirao kompletnu medijsko-paraobavještajnu mašineriju da plasiraju teorije zavjere o neprijateljstvu predstavnika EU i SAD prema Bošnjacima, otvoreno optužujući američke i evropske diplomate da su srpski i hrvatski igrači. Naravno, sve to, osim rušenja pregovora, treba kod Bošnjaka dodatno hajcati osjećaj ugroženosti i navodne mržnje Amerikanaca i Evropljana prema njima.

No, šta je cilj takve politike? Kuda vodi strategija potpunog podređivanja Turskoj, izazivanja tenzija sa Zapadom, stvaranja kod Bošnjaka osjećaja ugroženosti i neželjenosti u Evropi, upornog pljuvanja na svaku pruženu ruku Evrope i SAD te vođenja bjesomučne kampanje šikaniranja svih sekularnih i građanskih snaga u probosanskoj opciji? Ako se borite za cjelovitu, multietničku i održivu Bosnu i Hercegovinu, takva politika zasigurno ne bi imala nikakvog smisla. No, ona itekako dobiva smisao ako je vaš cilj nešto posve drugo - komad muslimanske državice u srcu Evrope. Tada postaje puno jasnija i logika kreiranja animoziteta prema zapadnim državama, obračuna sa sekularnom opozicijom i rušenja svakog mogućeg dogovora i rješenja, što BiH vodi u permanentni haos, nestabilnost i sumorni zaključak da je zajednička država neodrživa.

Nepoželjni Bošnjaci

Ono što je primjetno u Izetbegovićevoj politici jesu brutalni obračuni s političkim neistomišljenicima, posebno sekularno orijentiranim Bošnjacima, koji su putem režimskih medija i botovskih brigada izloženi bjesomučnim napadima, uvredama i pokušajima diskreditiranja. To je još jedna potvrda Kukićevih riječi da Izetbegović u takvim Bošnjacima očigledno vidi prijetnju za realiziranje svog projekta zaokružene muslimanske teritorijice.