O aktuelnoj krizi u Bosni i Hercegovini u intervjuu za „Avaz“ govori ugledni bh. sociolog i filozof, autor više od 40 naučnih i stručnih radova i knjiga posvećenih Bošnjacima i njihovom identitetu i politici, redovni profesor Fakulteta političkih nauka UNSA-e Šaćir Filandra.

Tok krize

Profesor Filandra odgovara i na pitanja hoće li uspjeti Dodikovi secesionistički planovi, kakva je uloga međunarodne zajednice, kakav je odgovor bosanske politike, koje su njene slabosti, te daje preporuke kako izaći iz najveće krize od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Kako vidite trenutnu ustavnu i političku krizu u BiH i hoće li ona eskalirati?

- Tok aktuelne krize niko sa sigurnošću ne može predvidjeti. Govor da neće biti rata je proizvod naših nadanja i želja - mi to moramo ponavljati - a ne nekog garantiranog, čvrstog saznanja o budućnosti zemlje. Istina, rat je neizvjestan, nikada se ne zna ko će na kraju pobijediti te, poučeni tim iskustvom, nosioci velikosrpskog projekta ovoga puta su „omudrali“ te cijelu stvar za sebe nastoje postići mirnim putem.

U Bosni je na sceni pokušaj preraspodjele moći ključnih aktera, kriza je vještačka, artificijelna, a nastala je kao proizvod stagnacije i dotrajalosti političkog sistema. Jednom riječju, probosanske političke snage posljednje dvije decenije prespavale su na budžetskim jaslama umjesto da su se bavile razvojem političkih odnosa u zemlji. To je, mada ne samo to, otvorilo prostor osporavateljima države, koji su uvijek tu, čekajući svoju priliku.

Koliko se ispravnom može smatrati teza da je BiH ponovo poligon na kojem se sukobljavaju globalne svjetske politike ili je ovo, ipak, posljedica lokalnih separatističkih težnji, podržanih od desničarskih politika i političara u regiji?

- Stanje i sudbina jedne države, zajednice, uvijek zavise, i trebaju zavisiti, od snage njenih ljudi, njihovih društvenih, političkih i ekonomskih postignuća. Ako imate institucionalno nedovršenu i ratom devastiranu državu, ako imate rat bez pobjednika i mir koji je legitimirao razaratelje države, vi ste u problemu na način da se bilo kakvo pomjeranje snaga na međunarodnoj sceni negativno odražava na vas. A nama se upravo to dešava. Vanjski faktori, desničarske ideologije u Evropi i izolacionizam Amerike mi danas plaćamo. Istovremeno, sami nismo učinili dovoljno na razvoju unutrašnjih mehanizama legitimacije države. Ništa nismo učinili na razvoju povjerenja među našim narodima, a povjerenje je pretpostavka svakog čvrstog dogovora. No, za nešto takvo ni danas nije kasno.

Posljednja kriza bacila je svjetlo i na sve slabosti tzv. probosanske politike i njene diplomatije. Je li odgovor Sarajeva jasan, dovoljan i adekvatan i kakav bi on, ustvari, trebao biti?

- Bosanskohercegovačka diplomatija je od početka do danas samo i jedino bila mjesto upošljavanja stranačkih i rodbinskih kadrova. I ništa više. Mi nemamo savremenim potrebama adekvatno institucionalno razvijeno i kapacitirano predstavljanje zemlje, a da ne govorimo o nekoj kulturnoj ili ekonomskoj diplomatiji. To nije hodanje ministra vanjskih poslova, pa ma ko on bio, od jedne do druge prijestonice. Svi naši uspjesi u promoviranju dobrog glasa o zemlji su rezultat slučaja ili postignuća pojedinaca, a kakve imamo u filmskoj industriji.

Mi se možemo i moramo legitimirati i svijetu predstaviti kao multikulturalno i multireligijsko društvo, kao osobena i vrijedna kulturna činjenica prije svega, budući da smo politički i ekonomski suviše mali i neinteresantni velikim silama. Na mediju zavređivanja poštovanja u zajednici evropskih naroda nismo učinili ništa. Zamislite situaciju da je Dževad Karahasan naš ambasador u Njemačkoj, kako bismo bili svi ponosni da nas on predstavlja, a ne tamo neki stranački uhljeb.

Unutrašnji dijalog

Kakve bi bile Vaše preporuke za trajno rješavanje problema u današnjoj BiH. Može li se do sporazuma bez pomoći svijeta i mogu li se problemi, prvenstveno u odnosima tri najbrojnija naroda, prevazići sporazumom o konkretnim pitanjima ili će to ipak biti proces koji će još dugo trajati?

- Unutrašnji dijalog nema alternativnu. Njega ne mogu samo voditi političke stranke, iz hiljadu razloga. Mogu se uključiti i drugi segmenti društva, kao što su vjerske zajednice, akademska zajednica i civilno društvo. Vanjski moderatori razgovora su neophodni, kao moderatori, s tim da mi živimo u našoj kući i da je sami moramo urediti kako znamo i možemo. Pretpostavka dobrih rezultata je istinska volja za razgovor i uvažavanje sagovornika. Toga danas još nema. Svako se drži maksimalističkih pozicija. Zato i od aktuelnih pregovaranja neće biti neke veće fajde.

Uspostava klime povjerenja je pretpostavka razgovora i pregovora. Na tome se prvo treba raditi i to će biti dugoročniji proces. U svim slučajevima moramo se držati određenih principa, u ovom slučaju principa liberalne demokratije i multikulturalnog građanstva. Ti principi štite Bosnu i Hercegovinu. To je trenutni civilizacijski doseg. Unutar tih principa moguća su za sve zadovoljavajuća rješenja. Trenutno se tehnički aspekt Izbornog zakona može i treba postići, dok sam sumnjičav za veće rezultate. No, proces se otvorio i mora se nastaviti.

Neće doći do secesije

S jedne strane imamo najavu formiranja institucija RS i otimanja nadležnosti od države, a s druge podršku ključnih zemalja, njihovih izaslanika na zapadnom Balkanu, pa i istragu Tužilaštva BiH zbog napada na ustavnopravni poredak. Hoće li se Dodiku dopustiti da ide do kraja?

- Do Dodikove secesije neće doći, takav presedan Evropljani neće dozvoliti jer bi se otvorila Pandorina kutija sličnih slučajeva, cijepanje suverenih država nije u duhu savremene političke Evrope. Ali neće doći ni do jačanja države BiH, mada je ova kriza šansa za takav proces. Zadržavanje nepromijenjenog sadašnjeg stanja, također, nije rješenje, mora se ići naprijed u političkoj reformi države, bez obzira koliko to izgledalo utopijskim, mučnim i teškim. Slijede nam naši unutrašnji pregovori i dogovori, to nema alternativu. Mora se i može se postići minimalni konsenzus zainteresiranih strana u obimu i sadržaju kakav je trenutno moguć, a da bi se izbjegla dublja eskalacija. Može se i treba se održati mir, on Bošnjacima egzistencijalno treba, to njihovi oponenti znaju i zato ih bezobrazno ucjenjuju.

Za Evropu smo mi marginalno pitanje, njihova načelna podrška više je stvar kurtoazije nego čvrstog uvjerenja i neke odlučnosti za činjenje stvari u našu korist. Bosni i Hercegovini danas nedostaje jača podrška Beograda i Zagreba, naših prvih susjeda, a ta se podrška može, i mogla se, mudrom politikom zadobiti. I njima ovdje odgovara stabilnost i mir. Ova dva politička centra imaju prevažnu ulogu u razrješenju ove krize. Imaju i jaču podršku evropskih i svjetskih sila od nas samih i na svaki način su u boljoj poziciji. Tu vidim dodatni prostor za naš angažman.