U sjeni dramatičnih vijesti o ruskoj invaziji na Ukrajinu, nekako je tiho i ispod radara prošla informacija da je bivši Sarajlija i poznati srpski reditelj Emir Kusturica prihvatio ponudu ruskog ministra odbrane Sergeja Šojgua da preuzme funkciju glavnog direktora Centralnog akademskog pozorišta ruske vojske.
Nakon sastanka sa Šojguom Kusturica je, prema navodima ruskih agencija, izjavio da je za njega “ponuda ministra odbrane velika čast”, mada je i za površne poznavaoce lika i djela nekadašnjeg pobjednika filmskih festivala u Veneciji i Kanu teško svariva bilo koja rečenica u kojoj se zajedno spominju riječi “čast” i “Kusturica”.
Još od krvavih događaja na prostoru bivše Jugoslavije i agresije zloglasne JNA i Srbije na BiH, Hrvatsku i Kosovo devedesetih godina prošlog stoljeća, Emir Kusturica nedvosmisleno je izabrao stranu.
Dok su trajali ratovi, podržavao je balkanskog kasapina Slobodana Miloševića. Nakon njegovog pada u oktobru 2000. prigrabio je skute novog srpskog lidera, notornog nacionaliste i velikosrbina Vojislava Koštunice. Kad je Koštunica izgubio vlast, na sporedna vrata se ušunjao u pobjednički voz Srpske napredne stranke i nastavio biti omiljeni dvorski reditelj, najprije Tomislava Nikolića, a kasnije i Aleksandra Vučića.
U međuvremenu, Kusturica je potpuno odbacio svoje muslimanske i sarajevske korijene. Prihvatio je pravoslavlje, na krštenju je uzeo drevno srpsko ime Nemanja, u javnosti se deklarirao kao srpski nacionalista i pravoslavni fundamentalista. Istovremeno, jačao je svoje veze s Moskvom. Postao je redovan posjetilac Kremlja i miljenik ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Kad je Bosna u pitanju, Kusturica je bez trunke savjesti i solidarnosti s bošnjačkim žrtvama i opkoljenim gradom u kojem je rođen i u kojem se afirmirao kao svjetski poznati umjetnik od početka stao na stranu zločinačkog projekta stvaranja etnički čiste “srpske države” s ove strane rijeke Drine.
Zato Bošnjaci nemaju nikakve iluzije niti dvojbe da li ikada trebaju i mogu biti na istoj strani na kojoj je Kusturica - čovjek koji je s vođama RS, haškim osuđenicima, ratnim zločincima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem imao bliske i prijateljske odnose, a danas iste takve odnose održava sa secesionističkim liderom bosanskih Srba Miloradom Dodikom.
Kusturica, dakle, ima nepogrešiv njuh da namiriše društvo nekih od najvećih svjetskih diktatora, siledžija, desničarskih populista i ratnih kriminalaca, iako je od rane mladosti nastojao izgraditi imidž ljevičarskog buntovnika, internacionalca, koji se bori za obespravljene i progonjene, obične, male ljude.
Tako je, na kraju, i odabrao Putinovu stranu u ruskoj invaziji i agresiji na Ukrajinu, što nikoga ne iznenađuje.
Iznenađenje, i to planetarno, bilo bi da je Emir Kusturica, makar sada i makar jednom, na zalasku svog životnog i profesionalnog puta, podržao slabije, nemoćne i ugrožene, a ustao protiv okrutnih i bešćutnih vladara i režima.
