Štićenica Sigurne kuće u Sarajevu godinama je trpjela nasilje u porodici, sve dok jednog dana nije odlučila da se iz Sigurne kuće neće vraćati suprugu koji je zlostavlja.

Negativna slika

Kako govori u razgovoru za „Avaz“, njen posljednji odlazak u Sigurnu kuću je zapravo trenutak kada je odlučila sudbinu uzeti u svoje ruke.

- Više od 20 godina sam žrtva nasilja. Sve je počelo svađom i razmiricama, ljubomorom koju sam opravdavala sebi na razne načine, zatim se nastavilo šamarima, guranjem, čupanjem, da bi preraslo u teže fizičko nasilje. Od mene je znao zahtijevati seksualne odnose i kada ja to nisam željela, naročito kada je kući dolazio pijan - prepričava bolne događaje.

Govori kako je izgubila samopouzdanje i stvorila negativnu sliku o sebi.

- Sada znam da je sve to posljedica psihičkog i fizičkog zlostavljanja koje mi je on činio. Kroz psihosocijalni tretman shvatila sam da nisam kriva za nasilje koje mi se dogodilo i da odgovornost treba biti samo njegova. Moja djeca i ja sad živimo život bez nasilja i bez straha - govori nam.

Nisu svjesne

U Sigurnoj kući u Sarajevu od 2000. godine pa do danas boravilo je 790 žena, kazala je psihologinja Sigurne kuće Jasmina Buljić.

- Otprilike svaka treća žena bila je žrtva seksualnog nasilja. Žene tokom braka ili vanbračnog partnerskog odnosa veoma često trpe seksualno nasilje, a da toga nisu ni svjesne i tek kroz psihosocijalni tretman u Sigurnoj kući dolaze do spoznaje da su pretrpjele i taj oblik nasilja - ističe Buljić.

Dubok trag

Posljedice seksualnog zlostavljanja su brojne i ostavljaju dubok trag na psihu osobe.

- Osobi koja proživi seksualno nasilje su neophodni razumijevanje te moralna i podrška sistema (policije i organa zaštite). U početku osoba može biti u stanju nevjerice i šoka, teško prihvatati da se to njoj desilo ili pokušavati da potisne traumatski doživljaj. Prolaskom kroz terapijski proces osoba vraća osjećaj samopouzdanja i integrira se ponovo u zajednicu kao funkcionalna osoba - objašnjava Buljić.