Cijeli svijet se suočava s brojnim izazovima uzrokovanim pandemijom koronavirusa i ratom u Ukrajini, a stanovnici Bosne i Hercegovine jedva kraj s krajem sastavljaju već 30 godina. Mnoge porodice nalaze se na rubu siromaštva, kupovna moć je među najslabijima u Evropi, a narod je prepušten sam sebi.
Mnogo je onih koji nemaju nikakva primanja, pa čak ni porodicu od koje bi mogli dobiti bilo kakvu vrstu pomoći. Jedini spas im je narodna kuhinja, a to su nam jučer potvrdili korisnici one na Baščaršiji.
- Teško mi je, u svojih 77 godina borila sam se da bih preživjela, loše je kada nemate ništa, ali baš ništa. Imam samo kćer koja ne radi, nema posla. Očajni smo, iz dana u dan sve je gore. Ljudi iz Narodne kuhinje "Stari Grad" su veoma ljubazni, izlaze nam stalno ususret, nama i kora hljeba znači puno. Jela su uvijek ukusna, a s obzirom na to da su sada cijene porasle, njima svaka čast za nabavljanje namirnica - kaže Ramiza Davidović.
Da je situacija itekako loša i da se teško živi, potvrdila nam je i Jasmina Muratović.
- Da nemam jedan obrok dnevno iz ove kuhinje, davno bih krepala, to je realnost. Svaki dan nam omoguće siguran obrok i hvala im na tome. Sama živim, nemam posao, nemam porodicu i niko mi ne može pomoći. Primorana sam da se sama čupam. Ljudi iz ove kuhinje postali su nam prijatelji, mi smo ovdje kao jedna mala porodica koja se bori da preživi - govori Muratović.
Ljudi koji nemaju nikakva primanja zahvalni su i na najmanjoj stvari, ističe Edin Baždarević.
- Kao korisnik Narodne kuhinje, vrlo sam zadovoljan i zahvalan sam dobrim ljudima jer, da njih nije, ne znam šta bih, iskreno. Na birou sam za zapošljavanje i nemam nikakva primanja, vrlo teško živim. Ovo je jedini način preživljavanja za mene i moju porodicu - dodaje Baždarević.
I Ramiz Sinanović korisnik je javne kuhinje, a ne krije da je primoran čak i isprositi koju marku.
- Ja, prije svega, zahvaljujem uposlenicima kuhinje. Živim sa sestrom koja, također, nije u dobroj situaciji. Danas je vrlo teško preživjeti, ponekad praznog stomaka šetam i razmišljam kako bi bilo da je drugačije. Primanja nemam, duša me boli, nemam ni za lijekove, a bolestan sam. Nekad tražim od prolaznika da mi daju koju marku, to su trenuci kada sam primoran da uzmem od drugih, inače ne bih opstao - iskren je Sinanović.
