Darko Tanasković, poznati i utjecajni orijentalist i diplomat iz Srbije, objavio je tekst pod naslovom "Stoltenbergu para uši samo srpska retorika u BiH", u kojem analizira posljednja dešavanja u Bosni i Hercegovini u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu i odnosu međunarodne zajednice prema ključnim političkim akterima u BiH.

Ma koji velikosrpski projekat

U svom tekstu Tanasković jadikuje što zapadni funkcioneri u BiH samo ističu i upozoravaju na opasnost od Dodikovog nacionalisitčkog i antidržavnog djelovanja, navodeći da postoji i „bošnjački radikalizam“. Kao primjere bošnjačkog radikalizma, Tanasković je odlučio podastrijeti istupe lidera SDA Bakira Izetbegovića te reis-ul-uleme Islamske zajednice u BiH Huseina Kavazovića.

- U govoru koji je održao povodom 32. godišnjice osnivanja SDA, Bakir Izetbegović je kazao da je ideja velike Srbije nastavila da živi kroz projekt „srpskog sveta“, koji je konstruisan u Beogradu kao ekvivalent „ruskom svetu“ po zamisli predsednika Rusije Vladimira Putina. Separatizam, odnosno pokušaj razbijanja BiH koji sprovodi član Predsedništva BiH Milorad Dodik, sastavni je deo tog scenarija, ocenio je Izetbegović, da bi zatim konstatovao kako bi u borbi protiv tog velikosrpskog projekta logičan odgovor bila saradnja s ‘hrvatskim faktorom’ u BiH i sa samom Hrvatskom – piše Tanasković.

Kada je pak slučaj s reisom Kavazovićem, Tanasković navodi.

- Poglavar IZ BiH Husein Kavazović je početkom aprila ocijenio, ni manje ni više, da „postoji plan da Bošnjaci nestanu kao narod, ili barem da ne budu politički suveren narod, odnosno da budu svedeni na vjersku manjinu na dijelu teritorija… Kavazović je naglasio i da se IZ zauzima za jednakost građana bez obzira na nacionalno porijeklo, a da „Bošnjaci, posebno muslimani, članovi Islamske zajednice, uključeni u politički život, ovu zadaću trebaju razumjeti kao jednu od temeljnih vjerskih obaveza“.

Tanasković na navedenim izjavama dalje razvija argumentaciju za navodni ukorijenjeni antisrspki i is lamocentrični bošnjački radikalizam, slalomski skačući s decenije na deceniju, s citata na citat, s Alije Izetbegovića na profesora Mustafu Spahića čiju citira rečenicu iz 1994. „, „Da, mi smo Muslimani“, sa velikim početnim slovom... Kao zemlja koja se graniči sa samo dvije države, koje su očito nedemokratske (prva naci-staljinistička, a druga despotska), Bosna nema ni političkog, ni državnog, ni geografskog, ni privredno-ekonomskog, već isključivo moralni izbor“, pa zaključuje kako je: „Očigledno da se savremena retorika reisa Kavazovića, Izetbegovića i njihovih istomišljenika koreni u tom navodnom „moralnom izboru“ (islamskom, op. aut.), podržavanom antiistorijskom mantrom o kontinuitetu srpskog i hrvatskog genocidnog projekta uništenja muslimana, alias Bošnjaka. Kao da su prespavali trideset godina i ostali bez „ikakvog političkog, državnog, geografskog i privredno-ekonomskog“ izbora, pa i same ideje o mogućem izboru“.

Ipak, Tanasković vidi i određenu nadu među samim Bošnjacima u suprotstavljanju bošnjačkom radikalizmu, pa kao pozitivan primjer ističe gradonačelnika Zenica Fuada Kasumovića koji je kritikovao Bakira Izetbegovića.

„Građani BiH trebaju biti zahvalni što je počeo rat u Ukrajini! Da nije počeo tamo, počeo bi ovdje! Bošnjaci, kao najbrojniji, moraju smiriti situaciju u BiH! Bakir svojim izjavama i glupim idejama nas pravi radikalnim! Svaka Bakirova izjava traži šamara! Nije Bakirovo da govori da se ne boji dok su pune džamije! To treba da govori reis! Očigledno da je SDA povezana sa Islamskom zajednicom! Reis neka se bavi vjerom, a političari politikom! - citira Tanasković Kasumovića i na kraju teksta ga koristi kao potvrdu vlastitih teza.

Nacionalistički licemjer

Problem navođenja Kasumovićeve izjave je, međutim, što ona u suštini nema nikakve veze s istupima Kavazovića i Izetbegovića na koje se Tanasković referira. Naime, Kasumović je kritikovao Izetbegovićevu spornu izjavu u kojoj je naveo kako on „ne brine za BiH dok god su džamije pune“, što šalje jednu vrlo kontroverznu poruk svim građanima koji ne prakticiraju odlazak u džamiju da ih smatra, pa u najmanju ruku, sumnjivim elementom, svakako ne pouzdanim kao muslimansko vjerničko stanovništvo u spremnosti da se Bosna i Hercegovina brani i sačuva.

I da mu je zaista cilj bio dobronamjerno upozoriti na bošnjački radikalizam i njegove štetne posljedice, Tanasković je za to mogao naći mnogo konkretnije i štetnije primjere: od toga da su neki od prvaka SDA u Sarajevu Srbe koji su ostali u gradu i lojalni su ideji BiH nazivali četnicima, preko Izetbegovićevog proglašavanja turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana „liderom svih muslimana“ kojeg je „sam Bog poslao“, botovskog naricanja da ko ne glasa za Izetbegovića nije musliman, otvorene isprepletenosti vrha SDA i ključnih vjerskih sturktura u Bošnjaka ili već spomenute izjave na koju se Kasumović u svom istupu referirao.

Tanasković, međutim, ništa od tga ne čini, nego primjere bošnjačkog radikalizma kojeg povezuje direktno s vjerom svodi na istupe koji se odnose na osude projekta „srpskog sveta“ ili projekata da „Bošnjaci nestanu kao narod“. Drugim riječima, Tanasković bošnjački radikalizam vidi u upozorenjima Bošnjaka na opasnost od velikosrpskog projekta.

Naravno, Tanasković to čini zato što mu je cilj ne osuda radikalizma kao takvog gdje bi i onaj bošnjački, nad kojim u tekstu zabrinuto lamentira, bio tek jedna od manifestacija vjersko-klerikalnih radikalnih isključivosti koje su same po sebi štetne i opasne, bez obzira kojom nacionalnom ili vjerskom bojom bile obojene. Tanaskoviću navodni bošnjački radikalizam služi tek kao sredstvo odbrane svog vlastitog – srpskog.

Ovu nakanu Tanasković otkriva već na početku teksta kada se osvrće na izjave čelnika NATO-a Jensa Stoltenberka da NATO prati zapaljivu retoriku koja dolazi iz Republike Srpske, te britanske premijerke vanjskih poslova Liz Trus koja je govorila o problemu ruskog destabiliziranja BiH.

- Ono što se sa sigurnošću može pretpostaviti jeste da su njeni „secesionistički pokušaji“ i Stoltenbergova „zapaljiva retorika koja dolazi iz Republike Srpske“ u najneposrednijoj pojmovnoj vezi. Nikada, naravno, neće biti navedeni primeri za tu „zapaljivu retoriku“ i „secenionističke pokušaje“, jer bi ono što se izjavljuje i preduzima u RS samo krajnje nategnuto i tendenciozno moglo biti protumačeno kao atak na državu BiH – navodi Tanasković.

Ajde. Dakle, Tanasković poručuje da su Dodikova „zapaljiva retorika“ i „secesionističkI pokušaji“ takoreć nepostojeći, obični spin i podvala Zapada, jer „nikada neće biti navedeni primjeri“.

Pa evo, računajući na Tanaskovićevu neupućenost, navest ćemo samo neke od primjera te „zapaljive retorike“ iz RS, o kojoj je govorio Stoltenberg: uporno nazivanje Bošnjaka muslimanima čime ih se nastoji omalovažavati svođenjem na nivo vjerske zajednice, izjave da su osuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić i Ratko Mladić odgovorni za genocid i ubistvo desetina hiljada Bošnjaka heroji, nazivanje studentskog doma na Palama po Radovanu Karadžiću, nazivanje Bošnjaka genetskim konvertitima, redovno najavljivanje otcjepljivanje Republike Srpske, dovođenje u pitanje kompetencije članice CIK-a Jovane Bjelice time što je „bila udata za muslimana“, nazivanje Bošnjaka podraničkim narodom, izjavljivanje da „hodža arlauče“...

Moj nacionalizam ne smrdi kao tvoj

I mogli bismo ovako nabrajati do jednog toma knjige. A ovo su samo izjave Dodika. Drugih visokih zvaničnika iz RS i Srbije se nismo ni dotakli.

 Nemoguće je da Tanasković za ove i još mnogobrojne šovinisitčke Dodikove ispade nije čuo, pa onda se jedino može zaključiti da on smatra kako u navedenim izjavama nema ništa zapaljivo, da su one sasvim normalne, prihvatljive, posebno uzimajući u obzir da u svom tekstu Tanasković opravdanim naziva i „vraćanje nadležnosti RS“, odnosno jednostrani, antiustavni i hajdučki pokušaj otimanja nadležnosti koje pripadaju BiH, a koji nemaju nikakvu pravnu valjanost i podlogu.

U tom slučaju Tanaskovića bismo mogli otpisati kao ne baš razumnog aktera na intelektualnoj sceni.

No, problem je što Tanasković jako svjestan i Dodikove zapaljive retorike i njegovog djelovanja u kordinaciji s Putinovim režimom i njegovih secesionističkih politika. Ali on igra za Dodikov tim i u ime tog tima valja mu opravdavati ono što se racionalnim, a kamoli moralnim argumentima, opravdati ne može.

Niko nikad sebe nije nazvao šovinistom. Eventualno će neko za sebe ustvrditi da je nacionalista, no i to izuzetno rijetki nacionalisti čine. Pa kako onda jedan nacionalista pravda vlastiti radikalizam? Tako što ga pakuje u ambalažu opravdane i neophodne reakcije protiv onog drugog radikalizma koji nam prijeti. Drugim riječima, šta god da činimo, mi smo dobri, oni su zli.

Dakle, Tanasković negira da velikosrbizam, separatizam, zapaljiva retorika i radikalizam uopšte postoje, barem u formi konkrentih politika ključnih republičkosrpskih i srbijanskih funkcionera. Ništa Dodikove najave otcjepljenja, ništa šovinističko vrijeđanje Bošnjaka, ništa najave Vučićevog ministra Vulina o formiranju srpskog svijetu.... To bi se sve prema Tanaskoviću „samo nategnuto i tendenciozno moglo biti protumačeno kao atak na državu BiH“, pa tako pravi jednu logičku i moralnu inverziju po kojoj stvarni radikalizam vidi u izjavama bošnjačkih političkih i vjerskih funkcionera u kojima oni upravo osuđuju taj velikorspski radikalizam. Jer da bi se Dodikovo šovinističko djelovanje na bilo kakvim racionalnim osnovama moglo pravdati, a ne istupiti kao šovinista, mora se praviti da tog šovinizma i nema (što je kao praviti se da ne vidite slona u dnenvoj sobi), tj. glumiti da je to sve jedna lažna antisrpska histerija i zavjera protiv režima koji samo traži svoja pripadajuća i legitimna prava.

No ne zaustavlja se Tanasković tu, nego na takvom intelektualnom smetljištu od teze dalje izvodi zaključak da ne samo da Bošnjaci iskazuju antisrpski radikalizam tako što Srbe optužuju za radikalizam, nego da je to jedan čitav globalni projekat u kojem učestvuju i vodeće zapadne sile koje podržavaju bošnjačke teze.

„Tu nema spasa ni mesta za očekivanje bar relativne objektivnosti i snošljivosti, kakva se iskazuje prema, u ovom trenutku za Zapad i NATO takođe neprijatnoj, hrvatskoj retorici, jer Hrvati su, zna se, naši, a Srbi vazda „mali Rusi“, bez obzira na mnogo kompleksniju stvarnu regionalnu i vanregionalnu konstelaciju međunarodnih odnosa – zaključit će Tanasković.

Ukratko: Zapadu više smeta srpski nacionalizam nego hrvatski nacionalizam... a koji srpski nacionalizam, to u stvari uopšte i nije nacionalizam nego sasvim opravdana politika i zahtjevi. Uz sve to imamo i bošnjački radikalizam, koji također ne smeta Zapadu. Zašto onda Zapadu mi smetamo: Pa zato što nas mrze što smo takvi kakvi jesmo, nema drugog objašnjenja. Mrze nas Hrvati, mrze nas Bošnjaci, mrze nas svi.... Nema nam druge nego da se okrenemo Rusiji, protiv svih njih.

Uistinu, intelektualni rezob za IQ navijača koji na tribinama skandira „Ratko Mladić“.

Pokojni Danilo Kiš kao da je čitao tekst Tanasković kada je u svom sjajnom eseju „O nacionalizmu“ napisao:

„Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov“.