Jedan od najpoznatijih bh. i regionalnih novinara Senad Avdić, čije kolumne ponekad izazivaju i kontraverze, ali su uvijek praćene i zanimljive najširoj čitalačkoj publici zbog izvrsne analitike, memorije i nepokolebljivog stava ovog autora, objavio je analizu povodom prašine koja se podigla u Sarajevu zbog nastupa hrvatske pjevačice Lidije Bačić ispred katedrale Srca Isusova.
Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
„Raskošne svjetlosne dekoracije od večeras krase jelku ispred Vijećnice i bh. Prijestolnici donosi dašak prave zimske idile. Neka nam ovaj lijepi svečani prizor ispred naše Vijećnice ulije vjeru u 2022.godinu, bolji i ljepši kalendar kojeg očekujemo“.
Poznata vam je, pretpostavljam, (premda nema razloga da se ovakvo saharinsko proseravanje pamti duže nego što je bilo potrebno da se sroči-naškraba) ova „čestitka“, koju je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić uputila katolicima u glavnom gradu Bosne i Hercegovine povodom prošlogodišnih božićnih i novogodišnjih blagdana. Ovakvu brljotinu kojoj se vjernicima čestita („ulijeva vjera“) „kalendar“ može sastaviti samo neko ko je a) temeljito nepismen i/ili/ B) ignorantski ciničan; gospođa Karić (da prostite na izrazu) je i jedno i drugo.
Ni pola godine kasnije, jučer-danas, gradonačelnica Sarajeva je, intelektualno i etički potpomognuta većinom u Gradskom vijeću Sarajeva, pokazala da nije ravnodušna prema vrijeđanju osjećaja katoličkog pučanstva Sarajeva, osobito onoga što je u tim osjećanjima najsvetije i najvibrantije: čudoređe. A upravo je na čudoređe svih ljudi koji „poštuju kalendar“, udarila splitska estradna radnica Lidija Bačić svim svojim raskošnim i razornim „atributima“, dugim nogama za igranje, vitkim telom za gledanje, i tako dalje...
Primitivizmom na prostakluk
Bilo je to neizdrživo za čestitarku kalendara, prema javnom moralu i katoličkom nauku hipersenzibilnu Benjaminu Karić. Prinuđena je bila profesorica sa prestižnog univerziteta u Travniku sa svojom parlamentarnom većinom hrabro se oglasiti i podsjetititi Lili Bačić da im može udarati na sve, socijaldemokraciju, građanske vrijednosti, ali neka drži ruke, a naročito noge dalje od katoličkih svetinja. Jer, ljutito podsjećaju gradski oci, predvođeni majkom čudoređa i bogoštovlja Karićkom: „Katedrala Srca Isusova jedan je od nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, gradskih simbola i duhovnog života katoličkog stanovništva u Sarajevu“. Do čega je čelnicima Sarajeva više od bilo čega stalo, pored naravno javnog morala i čudoiređa? Do kulture i dostojanstva jednog naroda. A katedrala Srca Isusova, o čemu pjevaljka Bačić koja dolazi iz barbarsko-bezbočničkog Splita, nema tri čiste ; “govori o kulturi mjesta u kojem se nalazi i stoljećima“. Karićka i njeno antipatično društvo iz „parlamentarne većine“ ponosno podsjećaju na drevnu mudrost da se „dostojanstvo jednog naroda čuva i zaštitom integriteta njegovih spomenika...“.
Sad bi neki zadrti hrvatski konsitutucionalista pakosno priupitao zašto u parlamentarnoj većini koja ovako radikalno i borbeno brani „dostojanstvo jednog naroda“- hrvatskoga- nema niti jednog jedinog ni pripadnika, ni predstavnika tog naroda? A može se i sljedeće pitanje postaviti: zbog čega predstavnici katoličke zajednice u Sarajevu, ili, u širem smislu katolički vjernici kojih još uvijek ima koliko-toliko, nisu sami vrisnuli da im je Lidija Bačić oskrnavila „duhovni identitet“ i obesčastila „narodno dostojanstvo“, nego su to u ime njih, nepozvano, uradili gradonačelnica Karić i njeno antipatično društvo iz ćoška?
Šta hrvatsko-katolička zajednica misli od estetsko-etičkom profilu pjevačice Lidije Bačić moglo se provjeriti prije nešto manje od godinu dana: splitskoj pjevačici je ukazan čast i i obaveza da pjeva 2021. na obljetnici „Oluje“ u Kninu. Niko na tom svetom hrvatsko/katoličkom mjestu, simbolu, kako ono napisa Karićka „duhovnog identiteta i narodnog dostojanstva“, nije ni zucnuo, prigovorio što je zanosna Splićanka Lili zamijenila čavoglavog Thompsona. Gledao sam, naravno, taj vatromet glazbeno-erotičnog domoljublja u Kninu: Bačićka je ispred Katedrale u Sarajevu imala na sebi otprilike garderobe k*o tri šerijatske žene Muamera Zukorlića zajedno, u poređenju sa njenim stajlingom u Kninu gdje je nastupala među konzervativcima sa dna kace, od generalskog zbora, do katoličkih velikodostojnika. Svima se njima dok su gledali nestašnu, razigranu Lili, iz očiju i sa usana mogla isčitati autocenzurirana replika koju izgovara onaj pop (igra ga Bata Živojinović) iz filma „Čudo neviđeno“ Živka Nikolića dok omađijan gleda čarobnu Savinu Geršak kako naga izlazi iz vode: „Što bi naš narod rekao: dobra p...ka“!)
Ko je gled*o Lidiju na bunaru?
Gradonačelnici Benjamini Karić i njenim SDP-ovcima do katoličko-hrvatskog dostojanstva i identiteta stalo je taman onoliko koliko do prošlogodišnje božićno-- snježne zimske idile što je manifestirala u oholo uvredljivoj čestitci: nimalo, dakle. Oni su, odnosno ona je, od bujnog, zaraznog seksepila raskošne Splićanke branila svoj narod, preciznije kolektivnu čast i ljupku čednost vlastitog ummeta. Što bi rekla stara poslovica: što na ummetu, to na drummetu. Ona je kao u onoj pjesmi „Oči moje kletvom bih vas kleo“ dvojice velikih Safeta (Kafedžića i Isovića) napala „konu na bunaru“ (Lidiju Bačić) jer opscenog koreografijom iritira poročnu znatiželju i neukrotivu pohotu nediscpliniranih slučajnih prolaznika... Kakvo „kulturno i duhovno dostojanstvo, kakvi bakrači: Gradskom vijeću Sarajeva vatrena Splićanka ispred Katedrale smeta, iz istih razlog zbog kojih im smeta hladna „Sarajevska“ u bašti u Ferhadiji!
Iako je u javnom diskursu ostavljen dojam da iza licemjerne budalaštine Gradskog vijeća Sarajeva stoji pamet i politički nerv Konakovićevog Naroda pravde, SDP BiH im je, ipak, uskratio priliku za još jednu potencijalno represivnu, konzervativno- klerikalističku intervenciju u javni život i moral. Konaković se opekao prije tri godine protiveći se Paradi ponosa, pa se NIP više ne zatrčava, jer je u međuvremenu ,navodno, mutirao iz vjersko-patriotske sekte u centrističku proevropsku stranku.
Sa druge strane, Socijaldemokratska partija BiH skoro punu deceniju, nakon sloma na izborima 2014. godine, nezaustavljivo srlja iz poraza u poniženje. Izbor njihove kandidatkinje za gradonačelnicu Sarajeva, nije bio plod izbornog rezultata SDP-a, dapače, nastavljen je njihov slobodni pad, nego je plod međustranačkog dogovora, ta im je funkcija pala u krilo kao oblik političke solidarnosti, preciznije - koalicijske sadake.
Bez vlastitog programa, političkog identiteta i svjetonazorskog profila, znanja, pameti i dugoročne vizije, sarajevska organizacija SDP-a logično nema ni vlastito autentično biračko tijelo. Istovremeno su nakon lokalnih izbora suočili sa erozijom Stranke demokratske akcije, procesom koji je vjerovatno nepovratan i konačan. Bio je to, po svemu sudeći, signal gradskim SDP-ovcima, hrpi neprosvijećenih „baščaršijskih bandita“, da kidišu na politički prostor desničarske neokonzervativne baruštine sa kojeg se poražene i izranjavane (u dubinu slobodnog Katara) povlače posljednje SDA-ovske gazije, korumpirani borci za za nacionalnu stvar.
Epizoda sa postavljanjem spomen-ploče žrtvama zločina na Kazanima, bila je snažan indikator prevrtljive licemjernosti gradonačelnice Benjamini Karić: ploča se podiže da bi se komemorirali i odala počast žrtvama, a ne da bi se identificirali i osudili zločinci, čime se osnažuje mit o djevičanskoj čistoti naše borbe.
Talibanizacija SDP-a
Vjerovatno je, ma koliko to na prvi pogled djelovalo paradoksalno, najbolju političko-ideološku dijagnozu slučaja sa splitskom pjevačicom i reakcijom gradskih vlasti iznio Zlatko Lagumdžija bivši lider SDP-a BiH. „Sjeverna Koreja i Talibani su ponosni na ono što je stiglo od ideoloških istomišljenika iz Gradskog vijeća Sarajeva o „dozvoljenoj“ dužini suknji na javnom mjestu. Mada nisam siguran za ove prve“, napisao je čovjek koji je deceniju i pol suvereno i autokratski vladao SDP-om. Treba još samo dodati da je glavne šefove (Irfan Čengić, Damir Mašić...) današnjih „ideoloških istomišljenika“ najcrnjih svjetskih režima, svojedobno skautirao i u Dream team SDP-a BiH udjenuo upravo Lagumdžija. Žalio se nakon da su mu ti i slični došli glave, da je pogriješio kada im je, neobrazovanim, neškolovanim, nepismenim, prevrtljivim...svojedobno prepustio neke od najviših funkcija u stranci i državnom aparatu. Nedavno je još jedan Lagumdžijin kadrovski „džoker“, Bakir Hadžiomerović, kandidat za člana Predsjedništva BiH na izborima 2014, sadašnji direktor niza sarajevskih gradskih javnih firmi, komentirajući izjavu svog bivšeg protivkandidata za čelnu funkciju u državi Bakira Izetbegovića, napisao: „Da je neko izvan SDA valjao takve gluposti RAZAPELI BI GA K*O MOJSIJA“.
E, takvim je znalcima i kadrovima Lagumdžija nakrcao SDP-ov brod ludaka i prostaka prije nego što je utekao sa njega. Ništa se sa post-lagumdžijinskim SDP-om kojeg zadnjih godina vode njegovi bivši hamali, nije drugo moglo desiti nego da u očekivanoj dijalektičkoj regresiji završe kao bljutava mješavina SDA i Aktivne islamske omladine.
Ne stiže, kaže alternativna povijest, prije razapinjanja Mojsije napisati jedanaestu Zapovijed, a insajderi tvrde da je ona glasila: BENJAMINI KARIĆ NE PAKOVATI, LIDIJU BAČIĆ NE POKRIVATI...
