Bivši šef crnogorske diplomatije Miodrag Vlahović je dao svoj osvrt na knjigu Bore Kontića o preminulom profesoru Zdravki Grebi. 

Njegov komentar prenosimo u cijelosti: 

Jedna od najljepših "definicija" poezije je ona koja kaže da je poezija ono što se ne može prevesti kada je prevodite stihove na drugi jezik, ma koliko prevodilac bio vičan, pa i da je prevodilac upravo autor stihova koji se prevode. Poezija je, dakle, ono što se ne može prevesti.

A istina je ono što se ne može opisati, tj. ono što izmiče jasnoj i definitivnoj odrednici, bespogovornom i apsolutnom izrazu kojem vrijeme i kontekst u kojem se on izriče ne mogu ništa. (Zato istine, vjerovatno i nema, već samo po stoji stalno traganje za njom.)

Takvo osjećanje kod čitaoca, pa makar on bio savremenik i dobri poznavalac nesrećnih i tragičnih prilika na našim prostorima u posljednjih četrdesetak godina, izaziva knjige Bora Kontića “Grebo” (548 strana; izdavač “buybook”, Sarajevo, 2022.), koja, zapravo, govori o ljudima i događajima našeg vremena, iako je, naravno, koncentrisana na životni angažman, stavove i rad profesora Zdravka Greba.

Ova je knjiga vrlo osobita biografija tog znamenitog čovjeka. Ona, istovremeno, to zapravo i nije – već je, po formi, jedna razlivena i razuđena naracija, a istovremeno je vrlo fokusirana storija, usredsređena na glavna čvorišta, dileme, borbe i konfrontacije, poduhvate i pregnuća, uspjehe, neuspjehe i razočaranja jednog značajnog životnog iskustva.

Historijska propast

“Grebo” je, takođe, originalno svjedočanstvo našeg vremena, ne samo bosansko-hercegovačkog, u kojoj je glavni protagonist reprezent i nosilac onih ideja, svjetonazora i shvatanja koji su, na našu zajedničku nesreću, uglavnom bili potiskivani, odbijani, marginalizovani i, zašto ne priznati, poraženi, i to više puta, ne samo u BiH, već i u svim našim zemljama, u našim (ne)kulturama i iskustvima od 1980. (uzmimo tu godinu kao vododjelnicu), pa sve do naših dana.

To je i priča o tragičnoj istoriji Bosne i Hercegovine, o Sarajevu pod opsadom, o magnum crimenu tog sramnog rata, tog genocida, čije su topografske odrednice primarne, sekundarne i tercijerne grobnice, razasute po toj nesrećnoj zemlji.

To je priča i o pokušajima (ne samo jednom!) da se ta istorijska propast preduprijedi, spriječi, da se istorija svih koji žive u Bosni i u Hercegovini skrene sa tih pogrešnih povijesnih tračnica, koje su nas odvele u najgori od svih pravaca i u najgoru od svih budućnosti.

Zdravko Grebo je jedan od onih izuzetnih, vanredno pametnih i obrazovanih, ali i smjelih i odvažnih ljudi, koji su se tom Zlu odupirali, kako su znali i mogli, koliko im se, zapravo, činilo da je moguće, pa i onda kada su znali da nije moguće i da neće donijeti rezultat. To nije umanjivalo njihovu, tj. njegovu intelektualnu i ljudsku potrebu i obavezu za borbom i otporom.

Trijumfalni neuspjeh

A rezultat je – kako jednom glavni junak ove tužne knjige kaže, u svom prepoznatljivom ciničnom stilu, za sopstvenu zemlju, Bosnu i Hercegovinu – trijumfalni neuspjeh!

Ali je taj “neuspjeh” vrijedan sjećanja, vrijedan pažnje i pamćenja. Činjenica da “pravi džentlemeni” (kako valjda kaže neka irska poslovica) “vode bitke i kada znaju da su one već izgubljene”, tako je i životna bitka profesora Zdravka Greba jedna viteška, riterska storija, u najboljem značenju te riječi.

Zapis Bora Kontića pokazuje, bez imalo sumnje, da bi njegov glavni junak – vjerovatno sa ironičnim smješkom – slušao ove post-mortem interpretacije o sebi.

Vjerovatno bi podsjetio – i čitaoce i interpretatore pročitanog – da je, i za njegovog života, a i danas, mnogo važnije da se razmišlja i priča što će se i kako uraditi sa Bosnom i Hercegovinom, sa Dejtonskim sporazumom i njegovim aneksom 4., recimo, i sa odnosima susjednih zemalja prema jednoj zemlji sa dva entiteta, tri konstitutivna naroda, sa kantonima i sa Brčkom, i sa svom ostalom nefunkcionalnom ili disfunkcionalnom, zapravo, skalamerijom i okvirom koji BiH drže u stanju permanentne krize i upita da li treba, može i smije da postoji kao jedna zemlja.

Za čovjeka koji je imao rijetku osobinu da druge navodi na razmišljanje i preispitivanje stavova takvo čitanje ove knjige, pa i njenog jedinog “aneksa” – “prednacrta Ustava Republike Bosne i Hercegovine” bio bi najljepši “pomen” i počast čovjeku koji je znao da razmišlja i koji je umio da kaže – pa i onda kada njegove pisane i izgovorene riječi nisu nailazile na podršku, ili kada bi zbog njih bivao izopšten, isključen, odbačen i negiran.

Čitajući ovu knjigu saznao sam, pored ostalog, ako vjerujete, da je Zdravko Grebo bio – Musliman. Pošto je ta nacionalna ili vjerska, ili zajednička, odrednica za ljude tog kova, znanja, kulture i iskustva, zaista manje bitna ili sasvim nevažna – mada je Boro Kontić minuciozno naveo i javna obraćanja, članke i intervjue u kojima profesor Grebo problematizuje i taj segment svog habitusa.

Postoji jedan sitni detalj u knjizi koji spada u one neprevodive i neizrecive isti ne o nama i našim životima, na ovim prostorima i u ovoj istoriji koju živimo.

Spomenik jednom izuzetnom čovjeku

Naime, kada su, u Beogradu, u školi, pitali Zdravkovu sestru Zdravku kako joj se zove otac, ona bi, iz i tada i sada znanih razloga, da bi izbjegla direktni odgovor, govorila: “Moj se otac zove po jednom insektu i po jednoj poslastici.” Kako to, pitali bi je. Pa tako. Muha i med. Stari se Grebo zvao Muhamed.

Zato je njegov sin, sin partizana i komuniste, prvo iz Partije isključeni “šezdesetosmaš”, pa onda neshvaćeni reformator te iste počivše Partije, pa profesor teorije prava, čovjek izuzetne kulture, originalnosti, ljudske širine i dobrih ljudskih mana, teoretičar prava, fulbrajtovac, novinar, urednik, izdavač, urednik radija, organizator izložbi i kulturnih dešavanja, evropski intelektualac i Veležovac, jeretik i otpadnik, sahranjen uz zvuke Pink Floyda (“Shine on, You Crazy Diamond!) i sa Veležovim šalom.

Treba li reći da jedna od tužnih pravilnosti “nejunačkih vremena” kojima je Grebo hrabro prkosio – kako su tvrdokorni dogmate i partijski linijaši, od kojih se mnogi pominju u knjizi, u međuvremenu postali tvrdi nacionalisti i veliki “vjernici”.

Zdravko Grebo je bio jedan od onih koji je politiku shvatao kao djelatnost u kojoj je centralno pitanje – pitanje slobode. Zato profesor Grebo nije nikada bio nacionalista i zato je bio veliki čovjek. I zato je, vjerovatno, izgubio mnoge životne bitke.

Ali, njegovi i naši porazi su nebitni u odnosu na njegovo djelo, nevažni u od nosu na pamćenje koje ostaje za njim.

Knjiga Bora Kontića je baš kao i njen junak: poštena, direktna, originalna, bez uvijanja, skrivanja i zazora. Ona je vrijedno štivo o jednom neponovljivom životu i jednom vremenu – koje još uvijek živimo.

Ona je i skromni, a najljepši, spomenik jednom izuzetnom čovjeku, profesoru Zdravku Grebu.