To što Bakir Izetbegović zamjera Miloradu Dodiku da "nije džaba 15 puta bio kod Vladimira Putina", samo je jedna od bezbroj odapetih strijela koja je promašila svoj cilj.
Da je imao potrebe Dodik bi mu sigurno replicirao upitavši ga koliko je on puta bio kod Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan). Povrh svega Dodik se susretao i sa Erdoanom, možda češće i više puta nego sa Putinom, dok se Izetbegović nikad nije upoznao sa Putinom. Dakle, ako bi se pravio zbir posjeta i susreta sa državnicima i po tome cijenio rezultat vanjske politike između Izetbegovića i Dodika, jasno je ko je ovdje u prednosti, piše "The Bosnia Times".
Ovu izjavu je Izetbegović dao u Nevesinju gdje je prisustvovao obilježavanju 30. godišnjice zločina nad Bošnjacima. Tad je poručio kako Bošnjaci moraju biti jaki jer "slabost privlači silnike". Ovo je uopćena populistička poruka iz repertoara njegovih predizbornih govora. Ako bi se i na koga konkretno mogla odnositi onda bi to bio on osobno. Jer za vremena od kada je on na kormilu vladjuće bošnjčake stranke, te kao takav se rafira kao vođa nacije, Bošnjaci nikad nisu bili slabiji, niti su silnici, kako lokalni tako i vanjski, bili nasrtljiviji.
Posebno su se secesionistički tandem Dragan Čović i Milorad Dodik bili okuražili. Očito ih je "slabi" Izetbegović inspirirao i motivirao da kidišu i obave posao dok je on kao takav vođe nacije. I za sada izlgleda da samo zahvaljujući geopolitičkim trendovima koji su išli na ruku opstojnosti Bosne i Hercegovine kao države, a to su prije svega pobjeda Džoa Bajdena (Joe Biden), bolje reži poraz Donalda Trampa (Trump), i Putinova invazija na Ukrajinu.
To potvrđuje sam Dodik kad kaže da moli Boga da se vrati Tramp, kad bi se ostvario njegov san o secesiji RS od BiH. Iako često djeluje da lupa "k'o Maksim po diviziji", Dodik ovaj put ima osnove da sanja svoje morbidne političke snove. Zaista se na geopolitičkom planu autokrate poput Trampa, ili Benjamina Natenijuha (Natenyahu) pridižu nakon poraza.
Viktor Orban se „održao na nogama“. I kad su pitanju svjetske autokrate čija se politika najdirektnije tangira BiH, ostalo je pitanje uspjeha Putinove invazija na Ukrajinu i pitanje opstanka Erdoana na vlasti nakon izbora zakazanih za slijedeću godinu. Kao što, naravno, ostaje pitanje opstanka na vlasti Dodika i Izetbegovića nakon oktobarskih izbora.
I tu je Izetbegović mnogo slabiji od Dodika jer nije iskoristio povoljan geopolitički trend koji mu se ukazao nakon pobjede Bajdena i nakon Putinove invazije na Ukrajinu. I to bi Izetbegovića moglo koštati izbora.
Da analitička misao u Sarajevu nije mrtva, za što je također zaslužan sam Izetbegović, koji je politički „disciplinirao“ većinu medija, ova tema ne bi silazila sa naslovnica medija i bila bi ključna u polemičkim televizijskim emisijama. Nakon što BiH nije dobila kandidatski status na samitu EU na kojem su Ukrajina i Moldavija postale članice EU, samo su neki komentatori natuknuli ovaj problem, prenosi "The Bosnia Times".
Tako da se moglo iščitati „između radova“ da je Erdoan postao najveći uteg o vratu Izetbegoviću. Da li se zbog toga Izetbegović „pravio mrtav” pa se suzdržavao da komentira samit EU gdje je odbijena inicijativa nekih članica da se BiH dodijeli kandidatski status?!
Još je zanimljivije bilo ponašanje Erdoanovog vrtirepa Mevluta Čavusoglua (Cavusoglu) koji je uoči samog samita posjetio Sarajevo. Grlio se i tapšao po ramenima sa kim je stigao, od reis Huseina Kvazovića pa „tako redom pod bošnjačkom gredom“... Iako je Čavušoglu saglasan sa Izetbegovićem da je BiH mjesto u EU, svakim danom je sve sumnjivija razrooka turska politika kad je u pitanju Brisel i Moskva.
Turska, na primjer, ne želi uvesti sankcije Rusiji iz, kako kažu, pragmatičnih ekonomskih razloga. Čak smatraju da Zapad u svojoj podršci Ukrajini širi rusofobiju, što Turska osuđuje. Tako da je proaktivna balansirajuća politika između Kijeva i Moskve sve blijeđa i sve manje daje rezultate. Doduše Turska politika prema ratu u Ukrajini uopće ne strši u odnosu na ostatka islamskog svijeta. Skoro pa da se može reči da velika većina islamskih zemalja ne podržava zapadnu politiku i ne osuđuje Putina za invaziju na Ukrajinu.
Nažalost, zbog aktivnog učešća Čečenije u invaziji na Ukrajinu, i starog savzeza Rusije i Irana, generalno gledajući muslimanski svijet je više na strani Rusije. To se, kao u slučaju Turske, može pravdati ekonomskim razlozima, ali pitanje je gdje je tu etika?! Ako se na rat u Ukrajini gleda kao rat kapitalističkog zapada i postkomunističke Rusije, onda svrstavanje islamskog svijeta je također razumljivo jer je Rusija bila na strani palestinskih frakcija koje su se borile za njeno oslobođenje.
Nedavno posjeta Sergeja Lavrova Azerbejdžanu također ukazuje da zakafkaske muslimanske zemlje ne osuđuju Rusiju zbog invazije na Ukrajinu. Sve je to loš geopolitički kontekst u kojem se BiH ne snalazi dobro. Ako se prisjetimo nedavne posjete Šefika Džaferovića Bakuu, gdje je od predsjenika Ilhama Alijeva dobio obećanja da bi se BiH mogla snabdjevati gasom iz Azerbejdžana, onda ima osnova za zabrinutost kud bi nas sve to moglo odvesti. Za sada se čini da bismo time bili bliži Moskvi.
Razumljivo, BiH je mala zemlja i ne može uticati na velike islamske zemlje koje su se davno pozicionirale na geopolitičkoj sceni. Ali, činjenica da smo svoju međunarodnu politiku sveli na odnose sa Turskom je veoma zabrinjavajuća. I jedini krivac za to je Bakir Izetbegović! Zato su Bošnjaci sada na velikoj raskrsnici kada je moguća nova podjela karata na geopolitičkoj sceni; govori se o novom svjetskom poretku, o novoj „željeznoj zavjesi“ i novoj sferi uticaja. Rat u Ukrajini je oživio ideju Putinove Euroazije. Navodno bi Mariupolj bi njen glavni grad i stoga je Putin toliko kidisao na njega dok ga nije i osvojio.
Po sarajevskim tekijama se širi propaganda da bi bilo bolje za islam i muslimane da pobjedi Putin. Obrazloženja su im neubjedljiva i nemušta. No, nije li to znak „novog vjetra“ koji puše sa Bosfora, ako se zna da je turska diplomatija u Sarajevu veoma naklonjena derviškim redovima, piše The Bosnia Times.
