Samanta Pauer (Samantha Power), aktuelna direktorica Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) i bivša ambasadorica Sjedinjenih Američkih Država u Ujedinjenim Narodima (2013-2017) jedna je od onih Amerikanki čija je biografija neodvojivo povezana sa Bosnom i Hercegovinom i njenim ljudima.
Ova 52-godišnja Irkinja koja je sa desetak godina odselila u SAD svoju karijeru je počela 90-ih godina kao mlada novinarka izvještavajući iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za ratno izvještavanje nagrađena je Pulizerovom nagradom. Izvještavala je za brojne američke i britanske medije sa brojnih bosanskohercegovačkih ratišta, boravila je u Sarajevu, a jedna je od rijetkih novinara koji su uspjeli ući u opkoljenu Bihaćku regiju.
U politici se Samanta Pauer prvi put okušala u prvoj predsjedničkoj kampanji Baraka Obame (Barack), angažirajući se kao članica Demokratske stranke u najužem timu njegovih suradnika.
Pauer autorica je nekoliko zapaženih knjiga, a knjiga njenih memoara "The Education of an Idealist" objavljena prije tri godine ubrzo je postala bestseler. Knjigu je biranim riječima čitateljima preporučio bivši američki predsjednik Obama.
U knjizi se Pauer prisjeća mnogih događaja iz svoje impresivne novinarske, akademske i diplomatske karijere. U jednom njenom dijelu ona otkriva kako je tokom izvještavanja iz rata u BiH doživjela traumatičnu neprijatnost i to, od strane, kako ga ona naziva, "premijera Bosne i Hercegovine".
Evo kako je opisala šta joj se desilo.
- Jedne večeri pridružila sam se svojoj prijateljici Stejsi Salivan (Stacy Sullivan), vanjskoj saradnici "Newsweeka" u obilasku Sarajeva kako bismo pronašle vodu za kupanje koja nam je danima bila neophodna.
Zaustavljene smo i uhapšene zbog kršenja policijskog sata i pritvorene u ćeliju sarajevskog zatvora. Nakon što mi je dozvoljeno da telefoniram, umjesto da pozovem američkog ambasadora u Sarajevu, ja sam nazvala bosanskog premijera kojeg sam do tada često intervjuirala i koji je bio ozloglašen kao zavodnik - napisala je Pauer.
Ona ne navodi ime "bosanskog premijera", mada je iole upućenom čitatelju jasno da je riječ o Harisu Silajdžiću, ratnom ministru vanjskih poslova a kasnije i predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine.
- Činilo se da on uživa u korištenju svojih veza kako bi osigurao naše oslobađanje, tako da smo kroz nekoliko sati mogle krenuti kući - piše u knjizi.
- Nekoliko mjeseci kasnije prihvatila sam da se nađem sa (već pomenutim) premijerom na intervjuu u jednom hotelu u Zagrebu, dok se on spremao na put u SAD za lobiranje kod Clintonove administracije u Vašingtonu.
Kada sam stigla u hotelsku sobu u koju me uputio jedan premijerov saradnik, očekivala sam da će me dočekati neko iz njegove pratnje. Umjesto toga, na vratima sobe me dočekao lično premijer i to skoro potpuno neodjeven. Bila sam toliko šokirana da sam, umjesto da smjesta pobjegnem kao što sam trebala učiniti, kao na auto-pilotu prekoračila prag njegove hotelske sobe.
Narednih petnaestak minuta sam provela izbjegavajući njegove stalne nasrtaje i pokušaje da me zagrli, dok sam ga istovremeno, uzaludno, nagovarala da započnemo naš zakazani intervju. Nakon što mi je rekao da mu nije previše zanimljivo da ga se ispituje o ratu koji je pogodio njegov narod, spremila sam se i otišla - piše Pauer u knjizi.