Nekada je klicao Željku Komšiću, nekada je to što čini Komšić u BiH za njega bilo oličenje hrvatstva, a danas kliče Miloradu Dodiku. Imao je nekada i ima sada pravo na to.

Međutim, ovo današnje svakako, pa makar rekao i Zoran Milanović, nikako ne može biti oličenje hrvatstva, ali nekog određenog „bratstva“, sigurno, može.

Na kojim osnovama se zasniva bratstvo između Milanovića i Dodika, vrijeme će pokazati, uostalom, i ne mora, prijatelje sami biramo.

Sigurno je da neće dugo proći da se otkrije prava pozadina priče, ali poražavajuće je za Milanovića, možda manje za njega, a više za državu na čijem je čelu, da ga se stavlja rame uz rame s Dodikom.

Predsjednik Hrvatske promovirao se u jednog od najvećih negatora genocida u Srebrenici, uz neizostavnog Dodika, a to svakako nije nimalo pohvalno.

Jasno je da žrtve ne zaslužuju to što govori Milanović, svi će to reći i u Hrvatskoj, ali ne zaslužuje ni Hrvatska, zemlja koja je bila uz BiH bez ikakve dileme (većim dijelom agresije).

Zašto je nekome u interesu da se Hrvatska gura u malu kolonu onih koji negiraju genocid, valjda Milanović zna, kada je jasno i šta građani i tamošnja javnost misle o događajima u Srebrenici.

Ići u velike konstrukcije o utjecaju Rusije ili nekom drugom utjecaju, nije potrebno. Taj Milanović, iako mnogi spominju ljekarski pregled, nije lud čovjek. On je bezobrazan (uz izvinjenje Hrvatskoj jer se radi o predsjedniku), a to je nekada mnogo gore.

Iako on djeluje kao čovjek kojem se na bilo šta može uljudno i bez podizanja tona skrenuti pažnja, baš kao i jaran mu Dodik, čudno je da on ne vidi da svakim negiranjem genocida u Srebrenici vrijeđa i žrtve iz Vukovara i drugih gradova Hrvatske koji su na svojoj koži, a mnogi i svojim životima platili iživljavanje agresorske vojske. Slučajno ili ne, drugog imena, ali iste vojske u Srebrenici i Vukovaru.