Praznik Svih Svetih je dan kojim Katolička crkva slavi sve kanonizirane svece, ali i svece koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a nisu sveci.

Blagdan Svi sveti slavi se 1. novembra, a crkvena liturgija ističe kako u centru svetkovine Svih svetih nije smrt, nego život. Bog poziva sve ljude svih naroda i svih vremena u vječno zajedništvo svoje ljubavi. Krist je otkupitelj svih ljudi i Bog ih sve poziva da budu sveti.

U židovstvu je bilo poznato veličanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: grob proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin grob u dolini Cedrona. 

S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskoga rođenja, što su posebno primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se veličanje razvilo već u II vijeku.

Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao iznimna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X vijeka. Prva službena kanonizacija bila je za vrijeme pape Ivana XV, godine 993., kada je kanoniziran sv. Ulrik.

Prema Drugom vatikanskom saboru, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve - pripadnici jedne i druge, iako na različit stepen i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svome Bogu.