Poznata novinarka Naida Kundurović podijelila je na društvenim mrežama inspirativnu priču o Nerminu Bošnjaku. Naime, ona je njega prije dvije godine savjetovala da napiše knjigu, a on je tada to odbijao jer nema iskustva. Dvije godine poslije srela ga je ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu sa knjigom.

Njen Facebook status prenosimo u cijelosti:

- Nedavno pročitah komentar: "Budite osoba koja navija za druge, osoba koja navija da neko drugi uspije. Ohrabrite druge da vjeruju u sebe i ostvarenje svojih snova."

A onda mi život pošalje mnogo vrijedan dokaz te jake Istine. Priča koja slijedi nosi snažnu poruku kako možemo nekoga inspirisati, potaknuti, ohrabriti, umjesto da ga obezvrijedimo, uvrijedimo, ismijavamo i na taj način možda i zauvijek ugasimo njegov krhki sjaj.

A takvih tragičnih priča su se građani ove zemlje, na žalost već dobrano naslušali.

Već poznata teorija kaže kako paradoksalno - dijelimo svoje živote mnogo lakše sa potpunim strancima, nego sa članovima porodice.

Htio pisati o gradu

Neznanac sa kojim podijelimo vlastite životne biljege, ma kakvi oni bili - neće nas kritikovati, vjerovatnoća da ga ponovo sretnemo je minimalna, pa samim tim nema stida i srama u dijeljenju nekad i najvećih životnih tajni.

I sama sam bila svjedokom toga.

Dijelila sam svoju priču u nekim dalekim zemljama, sa lokalcima sa kojima ništa zajedničkog, osim otvorenog srca nisam imala.

Uživala sam u tim razgovorima, jer su bili autentično bolni, bez uljepšavanja, što je oslobađajuće u današnje vrijeme apsolutnog, pa i onog emotivnog photoshopa.

Život je htio da se to dijeljenje desi i u Sarajevu. Sa Nerminom sam ispričala cijeli život tokom jedne spontane kafe, prije nekoliko godina. Znao je da sam novinarka, znao je za moj rad. Ja o njemu nisam znala ništa, osim snova koje je sa mnom podijelio. Načitano, elokventno, skromno, a najprije razumom i sviješću obdareno biće.

Znaš, Naida, imam jedan san. San o kojem svaki dan i noć razmišljam. Bio sam dijete u vihoru ratnih stradanja ovog Grada. Kao i svako drugo dijete, upijao sam sve tokom te 4 strašne godine razorenog djetinjstva. Boljelo me je tada, a i danas me boli. Možda još i jače. Želio bih pisati o mom Gradu i o njegovim ljudima.

O istrajnosti ljudi koji su preživjeli najdužu opsadu jednog glavnog grada u historiji, a koji su, i pored velikih gubitaka, uspjeli nastaviti život. Svi smo ga morali nastaviti. I danas stojimo ponosno ovdje. Danas živimo, jer smo preživjeli... Nesalomljivi građani grada. Slušala sam Nermina pažljivo i sa velikom empatijom.

Nije imao iskustva

Ne samo jer imam neizmjernu ljubav prema pisanoj i usmenoj riječi, već i beskrajno divljenje ka iznošenju autentične priče, koja je pretežno obojana bolom. Kako kaže stara izreka, bol više povezuje ljude, nego sretni trenuci. Pa dobro, zašto ne kreneš pisati tu knjigu, pitala sam ga direktno?

Gledao me iznenađeno par trenutaka, pa je izustio: pa nemam nikakvog iskustva, nisam nikad ništa napisao! Tada nastupa praznina u mom sjećanju. Ma koliko rovila, ne mogu se sjetiti šta sam Nerminu tada odgovorila. Pitala sam ga nekidan, dok sam pisala ovaj tekst, sjeća li se šta sam pričala, a on mi je rekao da se sva suština svela na nekoliko rečenica.

Pričala si, kaže o mnogim ljudima u historiji koji nisu imali iskustva u onome što su željeli, pa su se ohrabrili, iskoračili, napravili taj famozni prvi korak i ... napravili su čudo! Nošena entuzijazmom, priča dalje Nermin, žustro si zagovarala stav „Just do it!“ u kojem neko ko ne rizikuje, ne može ni uspjeti. Pa šta i da propadneš, nikakva strašna stvar, uradio si ono šta ti je duša htjela, a to je najvažnije.

Dalje, kaže, nastavila si pričati kako svako ljudsko biće ima svoju jedinstvenu životnu poruku koju nosi dalje u svijet.. i da je naša dužnost da je „porodimo“ i iznesemo pred ljude. Ostali smo nekih satak u razgovoru. Razišli se sa prešutnim obećanjem Nermina da će pokušati i da se neće obazirati na glasove drugih. Od tog dana je prošlo više od dvije godine. Nisam znala šta se desilo sa Nerminom i njegovim snom.

Pisao posvetu

Nekidan stojim kraj suncem okupane Katedrale i ugledam ga. Osmjehnu mi se široko i prilazeći, podignu nešto visoko u rukama... kao trofej. Vidjeh da je knjiga... i žmarci me instant obuzeše. Ne samo da je Nermin uspio održati obećanje - ne prema meni - već prema samom sebi, te izdati svoju knjigu na 270 stranica, već je proglašen najboljim mladim autorom na najznačajnijem sajmu knjige u BiH, na kojem se ove godine predstavilo 30.000 naslova!

Slušala sam ga i smijala se... iz cijelog svog bića. Zamisli, Naida šta se desilo nakon našeg razgovora. Eksplozija! To se desi kada imaš ideju koja te sasvim zaokupi, a onda te neki stranac samo lagano potapše i da ti vjetar u leđa. Ostatak posla je isključivo do tebe i samo tebe. A svi trebamo taj vjetar u leđa...

Dok mi je Nermin pisao posvetu na svojoj knjizi, duboko u sebi sam osjećala neku ludu kombinaciju nirvane i naleta ekstaze. Radi tako jasne potvrde kako zapravo treba da funkcioniše odnos prema drugom čovjeku. Strancu ili najrođenijem. Sjetila sam se kako su mene riječi nekog neznanca ohrabrile da skočim u svoju vlastitu vatru.

U život u Šangaju sa 25 godina. U upis novog fakulteta sa 32 godine. U osnivanje vlastitog biznisa sa 37 godina. I tako dalje i tako bliže...

Svima nam je potrebna ruka podrške, jedna jedina rečenica: "Ti to možeš" i osmijeh koji kaže svako ko ima san, neka proba da ga ostvari. Život je zaista čudo, kako glasi jedan od naslova Nerminove knjige. Svjedočim tome, potpisujem to, živim to. Neminov prvijenac možete kupiti direktno od autora, narudžbom u inbox i na taj način podržati njega kao nagrađenog autora, koji je odao veliko priznanje našem gradu i njegovim nesalomljivim građanima, napisala je Kundurović.