U kontekstu nedavne rasprave o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH otvorila se javna diskusija o građanskom i etno-nacionalnom suverenitetu države.

Pojmovne apstrakcije

Ova rasprava o anomalijama i kontradikcijama dejtonskog Ustava BiH pala je u vrijeme predizborne kampanje i u najvećoj mjeri zauzela njen prostor. Sva druga važna pitanja za društvo i državu ostala su u sjeni. Političke stranke, njihovi mediji, njihove pristalice i ideolozi, čak i neovisni intelektualci, cijelo političko područje prekrili su raspravom o odnosu građanskog i etno-nacionalnog principa uređenja države.

Ta rasprava nije dovela ni do kakvog zaključka ili rješenja jer je od početka postavljena na pogrešan temelj, na pretpostavku da se ova dva principa isključuju. Sudionici rasprave, svi odreda, političari, intelektualci, analitičari i novinari, raspravu su bazirali na pojmovnim apstrakcijama građanskog i etno-nacionalnog.

I jedna i druga apstrakcija vodi u univerzalizaciju tih pojmova i u zanemarivanje zbilje koja se iz njih deducira. ”Građani” su zaboravili da građanin nije nikakva apstraktna monada ispražnjena od svog sadržaja – sve ljudsko se žrtvuje praznoj uzvišenosti. Logičkim slijedom, građanska država je također apstraktna institucija bez sadržaja, totalitarna zajednica kojoj su građani žrtvovani.

Totalitarizmi nacizma i staljinizma

S druge strane, apstrakcija etno-nacionalne države isključuje sve ljudske sadržaje i podređuje ih nacionalnoj državi. U ovom slučaju narodi se žrtvuju za državu i svi njihovi narodni sadržaji se brišu.

Povijest je iskusila i jedan i drugi totalitarizam u oblicima nacizma i staljinizma.

Ovakva rasprava o apstrakcijama nije mogla dati nikakav rezultat, bila je jalova, pretvorila se u isprazna prepucavanja i nadmudrivanja. Jedini njen rezultat bila je daljnja podjela društva i političko zaoštravanje ni oko čega.

Sudionici rasprave nisu shvatili, do danas, da se pravilna nacionalna i građanska svijest ne isključuju, da nisu u suprotnosti i da se radi o pojmovima različitog obima, prema tome i različitog sadržaja – što je veći obim nekog pojma siromašniji mu je sadržaj i obratno (ovi logički zakoni se nauče još u srednjoj školi).

Etnonacionalne totalitarne države

Kod teoretičara i filozofa građanskog društva i države pojam čovjek sadrži pojedinca kao osobu, kao subjekta koji odlučuje o svom životu slobodno, kao člana porodice, građanskog društva i države. Građanin je uvijek uziman sa svojom osobnošću, subjektivitetom i kolektivnom pripadnošću. Niti jedna ova odrednica ne isključuje drugu, naprotiv svaka uključuje drugu.

Svaki građanin nosi u sebi sve sadržaje svoje osobnosti i kolektivne pripadnosti (narodne kulture, religije, običajnosti, jezika, političke svijesti). Država građana bez njihove osobnosti, subjektiviteta i kolektivne svijesti je totalitarna država. Na isti način, apstrahirajući kolektivnu pripadnost i brišući osobnost, subjektivitet i građansku svijest o jednakosti i slobodi ljudi, dolazi se do etno-nacionalne totalitarne države.

I u jednoj i u drugoj varijanti briše se čovjek sa svim svojim sadržajima, odnosno žrtvuje se za neku apstrakciju. Ovakve zaključke nije se moglo očekivati od sudionika u raspravi koji su polupismeni ili potpuno nepismeni u ovoj oblasti.

Polarizacija društva na takozvane građane i etno-nacionaliste nije najveća društvena i politička šteta ove jalove i veoma žučne rasprave. U njenoj pozadini ostao je skriven jedan mnogo važniji društveno-politički problem.

Odnos građanskog i etničkog

Za BiH nije odlučujući odnos građanskog i etno-nacionalnog nego odnos klero-nacionalnog prema građanskom i etno-nacionalnom. Etno-nacionalisti će uvijek težiti nacionalnoj državi, a klero-nacionalisti vjerskoj.

Etno-nacionalna država ne isključuje nužno ljudska prava svojih sunarodnjaka; njoj su problem drugi narodi čija prava ne poštuje. Također, takva država nije nužno vjerska država jer njeni sunarodnjaci ne moraju biti vjernici ili ne moraju biti iste konfesije. (Evropske države su jednonacionalne države, ali s jednakim i građanskim i nacionalnim i vjerskim pravima).

Klero-nacionalna država je prije svega vjerska država, s vjerskim a ne građanskim zakonima. Ona dijeli svoje sunarodnjake po vjeri, prvo na vjernike i nevjernike, zatim na vjernike različitih konfesija i automatski pravi podjelu u društvu na pravovjerne i krivovjerne.

Ona ne priznaje nikome nikakvu osobnost, subjektivnost, slobodu mišljenja, vjersko razlikovanje – svi moraju biti braća u vjeri i svi se na jednak način moraju pokoriti vjerskim zakonima. (Samo je pitanje vremena kada će se krivovjerni privesti pravovjernima).

Zadnjih 30 godina u pozadini nacionalističkih politika u BiH vodi se tihi rat za vjersku državu. Politički projekti koji su bili u pozadini agresorskog rata imali su cilj formiranje nacionalnih država u BiH koje bi bile, između ostalog, i paravan za klerikalizaciju države i sakralizaciju društva. U kojoj mjeri bi se to uspjelo zavisilo bi od odnosa unutarnjih političkih snaga.

U ratnom stanju sve se to moglo prikriti jer ratom i ratnim zločinima sve se pokrivalo. Na površini je bila primjetna samo borba za etno-nacionalne ciljeve. Sakralizacijom tih ciljeva ratne politike su u miru dobivale podršku svojih etno-nacionalnih i vjerskih zajednica i na tome osvajale vlast. Kada je izmaknut rat kao opravdanje klero-nacionalni zahtjevi su postali vidljiviji i otvoreniji.

Gorući problem u politici be-ha nije dakle suprotnost građanskog i etno-nacionalnog principa uređenja države nego klero-nacionalizam.

Strategija klerikalizacije

Posljednjih godina strategija klerikalizacije je bila desubjektivizacija građana i depolitizacija političkih institucija: građanima se oduzima svaka druga osobnost i subjektivitet osim vjerskog, njihova prava i slobode se podređuju religijskim obavezama; političkim strankama se oduzima svjetovna ideologija i nameće klero-nacionalna, narodi se depolitiziraju i pretvaraju u vjerske skupine.

U takvim kontekstima se zapadnoevropska građanska kultura i civilizacija prikazuje kao neprijateljska. Ono što je za Evropu nezamislivo, političko i državno liderstvo se objedinjava s vjerskim liderstvom. Tako se vjerski lideri često ponašaju kao politički, a politički kao vjerski.

Pod izlikom temeljnog ljudskog prava, koje može biti propisano samo Ustavom i zakonom države, uvode se u državne institucije i u društvena ophođenja religijska pravila, običaji i rituali. Tako građani u komunikaciji i pri obavljanju svojih poslova s državom moraju prihvaćati te obrasce ponašanja ili svoje poslove neće moći završiti.

Da ne govorimo o tome koliko se rad državnih institucija već podređuje zahtjevima vjere i religijskim obavezama. Ratom nacionalizirana teritorija BiH se dodatno sakralizira vjerskim simbolima i objektima koji na tim područjima nikada nisu postojali.

Ideolozi građanstva

Lokalne zajednice, zavisi čija je nacionalna vlast na djelu, svjetovne praznike preobrazili su u vjerske, vjerske procesije izveli iz vjerskih objekata i njihovih dvorišta na gradske trgove i ulice. Rad javnih ustanova i objekata, ugostiteljskih, trgovačkih, turističkih i sl. podređen je religijskim normama i pravilima iako se time krše temeljna građanska prava.

Zanimljivo da eksponirani ideolozi građanstva u svojim javnim istupima ne pominju ovaj problem i očito brisanje građanstva iz države i društva. Stiče se dojam da je njihovo zalaganje za građanstvo samo paravan za ovu kapilarnu i široku sakralizaciju. Ili se radi o dobro osmišljenom i centraliziranom projektu u koji su uključene domaće i inozemne klero-nacionalističke skupine.

Nije li i visoki predstavnik u BiH, sa svojim nastojanjem da se vlast što prije formira i krene s ekonomskim i drugim reformama prema EU, žrtva tog projekta. Za zagovornike građanske ili vjerske BiH nije problem ruski ambasador u BiH koji otvoreno prijeti euroatlanskom putu naše zemlje nego visoki predstavnik.

Pred njegovim uredom su održavane demonstracije, on se kleveće i vrijeđa javno, vodi se kampanja za njegov opoziv, a da još nitko nije javno protestirao protiv ambasadora.

Kako to da su se protivnici visokog predstavnika i evropskih vrijednosti, sa raznih strana, najednom našli na istoj platformi? Kako to da su svi odreda protivnici konstitutivnosti naroda kao jedinom ustavnom garantu identiteta i ravnopravnosti naroda u našem multietničkom društvu?

Sekularna država

Ustav BiH je definirao naše društvo kao multietničko, multikonfesionalno i sekularno, te istovremeno kao građansko, sa ustaljenim i civiliziranim ljudskim pravima i slobodama.

Država je, dakle, odgovorna po Ustavu za očuvanje takvog društva, za stanje ljudskih prava i sloboda, slobodu vjeroispovijesti i svjetonazora, te za ravnopravnost naroda i očuvanja njihovog identiteta.

Da bi država efikasno i u skladu sa svojim odgovornostima obavila ove funkcije, ona mora biti strogo odvojena od utjecaja vjere, vjerskih zajednica i njihovih velikodostojnika.

Država treba izgraditi institucije koje garantiraju i štite građanska, nacionalna i vjerska prava, ali država ne smije nacionalizirati ili sakralizirati svoje institucije, podrediti ih potrebama bilo kojih vjerskih grupacija, njihovim navikama, običajima i ritualima. Osobna i kolektivna vjerska prava država treba osigurati svojim građanima u skladu s Ustavom, u vjerskim institucijama, nikako u državnim.

Ovaj temeljni princip uređenja odnosa između vjerskih zajednica i države u BiH je odavno narušen, iako je ugrađen u Ustav BiH. Po Daytonskom sporazumu sekularnost države Bosne i Hercegovine nije izravno propisana, ali jest posredno. Aneks II na Ustav BiH, Posebne odredbe, Član 2. Kontinuitet propisa, glasi:

”Svi zakoni, propisi, sudske procedure, koje su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupa na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti u BiH”.

U trenutku stupanja na snagu daytonskog Ustava BiH, bili su na snazi Ustav Federacije BiH, Ustav RS (koji je Daytonskim sporazumom legaliziran) i Ustav Republike BiH.

U Ustavu RBiH sekularnost države je bila dosljedno provedena, a vjera i vjerske zajednice strogo odvojeni od države. Kako ti principi Ustava RBiH nisu u suprotnosti s daytonskim Ustavom BiH, niti je ”drugačije određeno od kompetentnih organa vlasti”, sekularnost države je još uvijek ustavna kategorija, što znači da su neustavni zakoni kojima se vjera na bilo koji način uvela u institucije države i svaki pokušaj klerikalizacije države i sakralizacije sekularnih društvenih institucija je protivustavan.