Adil Zulfikarpašić je potomak stare bosanske plemićke porodice – bega Čengića. Rođen je u Foči 23. decembra 1921. godine. Otac mu je bio Husein-beg , veleposjednik, nekadašnji gradonačelnik Foče i član Vakufskog sabora u Sarajevu, a majka Zahida-hanuma Čengić.

Odrastao je u intelektualnoj i patrijahalno-vjerskoj sredini, u okruženju koje je kod njega veoma rano probudilo interes za izgradnju pravednijeg društvenog poretka. Tako da on već kao gimnazijalac, sa šesnaest godina, pristupio komunističkoj omladini, nakon čega je ubrzo primljen i u Komunističku partiju Jugoslavije.

Isključen iz partije

Godine 1937. isključen je iz Fočanske gimnazije zbog sudjelovanja u organizaciji štrajka u lokalnoj drvnoj industriji. Nakon dvije godine dolazi u sukob sa Partijom, pošto se opredijelio za gledišta književnika-komuniste Miroslava Krleže, kojeg je partijsko vodstvo isključilo zbog „idejnih skretanja ”. Zbog toga i Adila Zulfikarpašića isključuju iz Partije.

Pred Drugi svjetski rat vraćen je u partiju i postaje njen istaknuti aktivista. Djeluje ilegalno u Foči i Sarajevu. Godine 1941. upisuje se na Visoku ekonomsku školu u Beogradu. Početak rata zatiče ga u Foči. Tu počinje raditi na formiranju partizanskog odreda.

Nakon izvjesnog vremena upućen je u Sarajevo na antifašistički rad. Ujesen 1941. prelazi u Kalinovački partizanski odred radi političkog rada sa omladinom. Ubrzo nakon toga prelazi u novostvoreni odred Zvijezda kod Vareša.

U februaru 1942. godine Adila Zulfikarpašića u Sarajevu su uhapsile ustaše i nakon teškog mučenja osudile na smrt. Zbog ugledne porodice i činjenice da su mu brata zaklali četnici pomilovan je na dvadeset godina robije. Kaznu je izdržavao u Zenici, pa u Sremskoj Mitrovici. Zatim su ga transportirali u Lepoglavu. Putem je uspio pobjeći. Stigao je u Cazinsku krajinu, zatim u Jajce, gdje je formirao Višu partijsku školu.

Kada je uspostavljena narodna vlast postavljen je za šefa personalnog odjeljenja. Jedno vrijeme djelovao je u Oblasnom komitetu u Mostaru. Pred kraj rata premješten je u oslobođeno Sarajevo, da do dolaska vlade predstavlja civilnu vlast.

U prvoj vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine postavljen je za pomoćnika ministra trgovine. Uskoro uviđa da kod vodećeg komunističkog sloja, umjesto idealizma ranih godina borbe, počinje borba za materijalnim dobrima i ugodnim životom. Gubi vjeru u mogućnost zavođenja socijalne pravde, pa dolazi u dilemu: pomiriti se sa stvarnošću i živjeti u „sigurnosti” državne elite, ili sve napustiti i početi život iznova, izvan zemlje za koju se borio.

Odlučuje sve ostaviti i otići u emigraciju. Početkom februara 1946. godine odlazi u Italiju, u Trst, gdje dobiva politički azil. Odatle prelazi u Rim. Izdržavala ga je neko vrijeme rodbina iz Turske. U oktobru 1946. prelazi u Austriju. U Innsbrucku i Grazu studira političke nauke. Za jednu američku novinsku agenciju piše članke o marksizmu.

Godine 1954. odlazi u Švicarsku. Tu počinje svoju političku borbu za bošnjaštvo, afirmira se kao istaknuti predstavnik bošnjačke dijaspore. Pristupa Liberalnoj internacionali. Jedno je vrijeme bio kontinentalni sekretar i član Izvršnog komiteta Liberalne internacionale. U tom svojstvu ulazi u elitne političke i ekonomske krugove Evrope. Okuplja najuglednije Bošnjake muslimane u emigraciji i radi na projektu stvaranja Bošnjačke demokratske organizacije.

Bliske veze s Bečom

Iz Švicarske Adil Zulfikarpašić održava bliske veze sa Bečom, gdje je već djelovala novostvorena jezgra bošnjačke demokratske emigracije. U novinama hrvatskih iseljenika u Americi objavljuje brojne članke o Bosni. U Beču 1960. godine počinje izdavati političko-kulturni mjesečni časopis Bosanski pogledi.

Prvi saradnici su bili ugledni bošnjački intelektualci i ličnosti iz javnog i političkog života predratne Jugoslavije. Bosanski pogledi izlaze do 1967. godine, okupljajući muslimanske iseljenike širom svijeta, koji su pod utjecajem različitih nacionalnih i političkih struja u emigraciji bili sve više u opasnosti da izgube svoj kulturni i nacionalni identitet.

Godine 1963, s grupom srpskih, hrvatskih, slovenskih i bošnjačkih demokratskih intelektualaca i političara osniva u Stanstedu (Engleska) pokret nazvan Demokratska alternativa, koji izrađuje program reforme Jugoslavije kao decentralizirane i demokratski uređene zajednice, s potpunom ravnopravnošću svih nacija. Godine 1964, sa demokratski orijentiranim Bošnjacima okupljenim oko Bosanskih pogleda pokreće osnivanje Liberalnog saveza Bošnjaka. Na kongresu u Münchenu, na kojem Zulfikarpašić predsjedava, sudjeluje osamdesetak predstavnika iz dvadeset zemalja. Organizacija je nastojala uspostaviti saradnju sa ljudima iz zemlje, ne ulazeći u strukture emigrantske politike.

U periodu od 1965. do 1976. godine razvija uspješnu aktivnost na poslovnom polju, uspostavivši vlastitu uvozno-izvoznu i finansijsku firmu. Mnogo putuje, kako u svojstvu poslovnog čovjeka, tako i političara, te ima prilike susresti se sa brojnim znanstvenicima, umjetnicima i političarima iz inozemstva, zemlje i emigracije.

Početkom 1980-ih likvidira preduzeće da bi se sasvim posvetio političkom i kulturnom radu za Bosnu. Postavivši sebi za cilj da ustanovi u slobodnom svijetu jednu kulturnu instituciju za proučavanje prošlosti Bosne i promoviranje njezine kulture, svoju ionako već bogatu biblioteku počinje obogaćivati prikupljanjem knjiga i dokumentacije iz domovine i svijeta.

Svoj povratak u aktivan politički život Zulfikarpašić obilježava intervjuom Bosanski Muslimani – čimbenik mira između Srba i Hrvata, objavljen krajem 1983. godine u londonskom časopisu Poruka slobodne Hrvatske. To je jedna vrsta političkog manifesta Bošnjaka, koji će kasnije, nakon raspada komunističkog režima u Jugoslaviji, predstavljati idejnu osnovu najprije Muslimanske bošnjačke organizacije i potom Liberalne bošnjačke stranke. Intervju-manifest pobudio je veliko zanimanje među Bošnjacima i uopšte demokratskim svijetom u Jugoslaviji, prevođen je i izdavan na više stranih jezika.

U junu 1988. godine Adil Zulfikarpašić osniva Bosniaken Institut u Zürichu, sa statusom zaklade (vakufa). Kupuje veliku zgradu u okviru kompleksa univerziteta, preuređuje je za moderni institut, useljava u nju svoju biblioteku i zbirku umjetnina. Institut je nastao kao rezultat njegovog dugogodišnjeg sakupljanja, klasificiranja i sistematiziranja historijske, književne, novinsko-publicističke, rukopisne, arhivsko-dokumentacijske i folklorne građe o Bosni i Hercegovini, kao i o susjednim zemljama i njihovim narodima. Već na početku institut izdaje nekoliko knjiga, koje u to vrijeme nisu mogle biti objavljene u Bosni i počinje izdavati kulturno-povijesni znanstveni časopis Islam und der Westen, na njemačkom i dijelom na bosanskom jeziku.

Odbili Zulfikarpašićevu inicijativu

Povratak Adila Zulfikarpašića u domovinu poklapa se sa padom komunističkog režima i početkom demokratskih procesa u bivšoj Jugoslaviji. Zajedno sa Alijom Izetbegovićem inicirao je stvaranje Stranke demokratske akcije. Međutim, ubrzo su se Zulfikarpašićevi liberalni i demokratski pogledi na aktuelne procese i budućnost Bosne našli u opreci sa ekstremizmom stranačke desnice, zbog čega je on odlučio formirati Muslimansku bošnjačku organizaciju. U martu 1991. godine Adil Zulfikarpašić počinje izdavati u Sarajevu nedjeljne novine Bosanski pogledi, koje uređuje grupa mladih novinara. Osnovna linija pisanja u Bosanskim pogledima bila je određena nastojanjima za očuvanje jedinstvene Bosne i Hercegovine.

Predosjećajući ratni sukob u Bosni, Zulfikarpašić je u ljeto 1991. godine pokušao realizirati nagodbu sa Srbima, tzv. Historijski sporazum. Kada su se već pokazali rezultati tih nastojanja u naglom popuštanju međunacionalnih napetosti u Bosni i Hercegovini, Alija Izetbegović i Stranka demokratske akcije odbacili su Zulfikarpašićevu inicijativu.

Krajem juna 1990. godine Bošnjački institut i nedjeljnik Naši dani organizirali su u Sarajevu simpozij Bosna i bošnjaštvo na kojem je sudjelovao veliki broj znanstvenika, povjesničara i pisaca. U septembru je izašla knjiga izlaganja sa tog skupa. Istovremeno je u Sarajevu objavljena knjiga Povratak u Bosnu, koja sadrži niz priloga za biografiju Adila Zulfikarpašića.

Od 1992. do 1994. godine Zulfikarpašić pretežno boravi u Zürichu, putujući povremeno u Bosnu i Hercegovinu kao predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije. Često i putuje u različite zemlje radi susreta sa političarima i drugim utjecajnim ličnostima, u potrazi za rješenjem pitanja Bosne. Pomaže Bošnjacima u izbjeglištvu, promovira njihovo okupljanje oko Matice Bošnjaka, kojoj je dao na upotrebu prostorije i svu infrastrukturu u Bošnjačkom institutu u Zürichu. Institut postaje mjesto intelektualnih susreta između Bosne i inozemstva. Dominantna ideja-vodilja svih njegovih aktivnosti jeste očuvanje Bosne kao jedinstvene, cjelovite zemlje.

Godine 1991. otvorena je podružnica Bošnjačkog instituta u Sarajevu koja djeluje i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995. Tri godine kasnije Zulfikarpašić odlučuje da preseli Bošnjački institut iz Züricha u Sarajevo.

Rad Bošnjačkog instituta

Dvadeset i četvrtog maja 2001. godine svečano je otvoren moderno i savremeno opremljen Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, čime je ispunjena Zulfikarpašićeva želja da svojoj zemlji i narodu daruje vakuf zahvaljujući kojem će buduće generacije istraživati historiju i njegovati kulturu Bošnjaka i ostalih naroda Bosne i Hercegovine.

U Bošnjački institut u Sarajevu su preneseni svi glavni fondovi iz Instituta iz Züricha. Adil Zulfikarpašić se angažirao na razvijanju aktivnosti i rada Bošnjačkog instituta u Sarajevu, ostvarujući brojne kontakte, susrete i doprinoseći utemeljenju Instituta kao jedne od najuglednijih i najznačajnijih institucija u Bosni i Hercegovini u domenu nauke i kulture.

Adil Zulfikarpašić je živio sa suprugom Tatjanom u Zürichu, često boraveći u Sarajevu, gdje je umro nakon kratke i teške bolesti 21. jula 2008. godine. Pokopan je u turbetu ispred Bošnjačkog instituta.