O izazovima koji su pred Bošnjacima muslimanima i Islamskom zajednicom, o slabostima i kako ih prevazići, u ekskluzivnom bajramskom intervjuu za Radio i Televiziju BIR govori reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović.

- Naš narod je u posljednjem stoljeću uglavnom bio okrenut Islamskoj zajednici i to je često bila jedina adresa kojoj se obraćao i kojoj se uopće mogao obratiti. To naslijeđe nosimo i danas. Naš narod je uvijek najbliži Islamskoj zajednici, jer je i ona najbliža njemu. To je prirodan ambijent u kojem živi naš narod - rekao je, između ostalog, reisu-l-ulema u ovom intervjuu.

Izazovi su uvijek pred nama

Iza nas je mjesec ramazan. Osim ibadeta, taj mjesec je prilika za promjenu, prekretnicu u našim životima. Prilika da ostavimo ono što je loše, a usvojimo ono što je dobro; da napustimo naše slabosti. Kako na individualnom nivou, pojedinačno, tako i kao narod, zajednica, džemat. Šta Vi vidite kao ključnu slabost Bošnjaka danas? Šta je ono na čemu moramo posebno raditi?

- Bošnjaci, kao i svaki narod, imaju ne jednu slabost, nego više njih i to je uvijek prisutno, u kontinuitetu, nije posebno vezano za ovo vrijeme koje mi danas živimo. Uvijek su izazovi koji su pred nama slični, i svaki narod nastoji da na te izazove odgovori. U današnje vrijeme su možda u prvi plan isplivali neki problemi koji su unutar našeg naroda, naše zajednice. To su uglavnom problemi na političkoj sceni koje vidimo, ali oni su dijelom projicirani, a dijelom su naslijeđeni iz prošlosti koju smo imali i koja je netom završena, kada je u pitanju agresija na Bosnu i Hercegovinu i period koji je nastupio nakon toga.

Izraženo je puno problema, društvenih, političkih, ekonomskih, i nastojalo se na njih dati odgovor. Ono što vidimo danas na pozornici u političkom smislu je nejedinstvo bošnjačkih prvaka, ne naroda, koji različito vide puteve hoda našeg naroda i države Bosne i Hercegovine. Ne bi to trebalo da bude veliki problem ako ljudi imaju iste ciljeve i ukoliko teže ka nečemu što je jedinstvo ove zemlje, jedinstvo našeg naroda. Imajući u vidu da su pred nama veliki izazovi koji dolaze sa strane, to može, na neki način, ugroziti našu kompaktnost, i može možda dovesti u pitanje neke ciljeve za koje smo se borili sve vrijeme koje je iza nas.

Kakve su mogućnosti Islamske zajednice u prevazilaženju tih slabosti?

- Islamska zajednica ima svoju misiju, ima svoju ulogu. Ona je vjerska zajednica, prije svega poziva vjeri, moralu i etici i na tome bazira svoju misiju. Ona treba da bude glasna, treba da govori o problemima koji su u društvu, kako s aspekta vjere, tako i s drugih aspekata, jer svi smo, ne samo vjernici, nego i politička bića, živimo u složenom društvu.

Zajednica treba da govori glasnije o tim problemima, da analizira, bude odgovorna naspram onog što se događa i da njena riječ ne bude vezana za pojedince, nego za probleme, i da, na neki način, otkriva moguće puteve rješenja.

Naravno, Zajednica nije niti svemoćna niti je sva istina unutar Zajednice, mi smo toga svjesni, niti mi kao ulema možemo znati sve probleme u našem društvu, ali neke glavne trase našeg kretanja svakako trebamo naznačiti našem narodu, i o njima razgovarati.

"Porodica u ramazanu - ramazan u porodici"

Ovogodišnji ramazanski moto Rijaseta Islamske zajednice bio je "Porodica u ramazanu - ramazan u porodici". Koji su to danas najveći izazovi pred porodicom?

- Svugdje u svijetu je porodica pred velikim izazovima, posebno u zapadnom svijetu, a to je svijet u kojem i mi živimo. Prema porodici se nema odnos koji bi trebao biti prisutan. Sve je manje rađanja djece, sve je manje zasnivanja porodica, brakova, ali to nije jedini problem. Mnogo toga je u porodici poremećeno.

Porodica je u opasnosti, jer postoje neki drugi trendovi koje mi vidimo u društvima u kojima živimo, a to je da se porodici, na neki način, oduzme njena uloga koja je tradicionalno bila prisutna, i u našem društvu i u drugim zajednicama.

O tome razgovaramo unutar Zajednice, ali razgovaramo i s drugim vjerskim zajednicama. Svi se slažemo da savremeni način života ugrožava porodicu kao takvu i postoji velika zabrinutost za porodicu i njen hod u budućnosti, kako će se to sve odvijati. Islamska zajednica je smatrala da je tokom ramazana potrebno govoriti više o porodici i afirmirati vrijednosti porodice. Oni koji su živjeli život van porodice i koji ga žive, njihove ispovijesti su teške, gorke. Porodica, bez obzira na to što u njoj postoji velika odgovornost, i ponekad teret, ona je ipak sigurno utočište za sve nas.

Koja je uloga Islamske zajednice, osim ovih ramazanskih projekata, u čuvanju porodice, u čuvanju porodičnih vrijednosti, šta se još može uraditi na tom planu?

- Naša osnovna misija je da upozoravamo na vrijednosti porodice, da govorimo o tome, da govorimo o odnosima unutar porodice, da je brak, da tako kažemo, sveta stvar, to je sunnet Allahovih poslanika. Porodica izvire iz vjere. Naš Odjel za brak i porodicu aktivan je na terenu, prati stanja, imamo savjetnice koje u našim medžlisima vode brigu o tome. Nastojimo i mi sami sebi približiti probleme koji su u našim porodicama. Porodica se mijenja kao i vrijeme koje dolazi, tako da na mnogo načina pokušavamo biti prisutni, sagledati problem i koliko je moguće s našeg aspekta pomoći.

Učimo iz prošlosti

Ovih dana obilježavamo neke važne događaje iz naše bliske prošlosti, iz perioda agresije na našu domovinu. Osim datuma stradanja, puno je i datuma ponosa, slave, hrabrosti... Jesmo li, kao narod, uzeli pouku iz prošlosti?

- Uvijek kažemo da učimo iz prošlosti, da nam se ona ne bi ponovila. Vrijeme u kojem mi živimo je drugačije u odnosu na ono koje je netom iza nas. Mi smo imali teških momenata u našoj povijesti kao narod, preživjeli smo velike zločine, genocid i kada danas pogledamo gdje smo kao država, gdje smo kao narod, možemo kazati da postoji napredak na našem putu, ne možemo kazati da ne postoji.

Danas živimo u miru, ali postoje izazovi i oni će biti stalno prisutni. Naši odgovori na izazove koji su pred nama najbolje nam govore da li smo naučili lekcije iz prošlosti i u tome se svako od nas može svjedočiti pojedinačno, kao ljudi, kao članovi zajednice, kao pripadnici bošnjačkog naroda.

Kako sam kazao, postoje slabosti još uvijek u našem narodu, njih treba akceptirati, imati aktivan odnos prema njima, da se mijenjaju, da se liječe, a ono što je dobro treba ukazivati i afirmirati. Bosna i Hercegovina i naše društvo je složeno. Mi ovdje živimo s drugim različitim narodima, koji su nam bliski, iako mi držimo da je to jedan narod - narod Bosne i Hercegovine. Mi svi trebamo izvući pouku iz onoga što se događalo svakom od naša tri naroda u Bosni i Hercegovini i trasirati budućnost koja će biti bolja u odnosu na ono što smo prošli.

Imami i Islamska zajednica su uvijek uz narod

Naši ljudi koji žive u manjem entitetu kažu da je u većini slučajeva prva adresa na koju se obraćaju Islamska zajednica. Kako Vi vidite ulogu Islamske zajednice posebno među povratnicima?

- Ima nešto što se zove historijska činjenica, a to je da je naš narod u toku posljednjih stoljeće, stoljeće i po, uglavnom bio okrenut prema Islamskoj zajednici, i to je u većini slučajeva bila njegova jedina adresa kojoj se obraćao, i kojoj se uopće mogao obratiti. Vjerovatno to naslijeđe i danas nosimo u sebi, iako imamo državu, iako imamo organe države, institucije, ustanove.

Naš narod je po nekoj inerciji, nekoj navici, uvijek najbliži Islamskoj zajednici, jer je i ona najbliža njemu. Uvijek je s našim narodom, i kad je naš narod u žalosti, u tuzi, i kad je u radosti, uvijek su tu naši imami. To je prirodan ambijent u kojem živi naš narod s našom Zajednicom i Zajednica s narodom.

Bio bih sretniji kada bi država u tom entitetu bila više prisutna, govorim o svim nivoima vlasti u državi, jer još uvijek postoji taj osjećaj u našem narodu u entitetu RS da su oni tu građani drugog reda, da se na njih ne gleda istim očima, da se njihovi problemi ne akceptiraju, da se vrlo malo prema njima ide, da se problemi rješavaju u našim zajednicama na tom području. Ostaje i dalje da Zajednica brine o narodu i ona će nastaviti svoju brigu, nastavit će ukazivati na probleme koji tamo postoje.

Može li i smije li Islamska zajednica biti, na neki način, alternativa, posebno kroz mektepsku pouku, u smislu podučavanja naše djece prošlosti tamo gdje se to ne uči u školama?

- Islamska zajednica treba da svoju misiju u potpunosti izvršava. Ona je, prije svega vjerska, ali i kulturna misija u našem narodu, kada drugi ustanova ili institucija našeg naroda na nekom području nema. Zajednica ima tu ulogu i ona se te uloge neće moći odreći, uvijek će biti prisutna, jer kako god je Zajednica prisutna u Bosni i Hercegovini, ona je prisutna i van Bosne i Hercegovine, jer veliki dio našeg naroda živi u dijaspori. Zajednica im je i tamo jedina adresa i jedino okupljalište. Kroz naše džamije i centre koje imamo, uglavnom se vrši edukacija, kako o pitanju vjere i vjerskih istina, tako se čuva i naš identitet, naša kultura, tradicija i sve ono što je vezano za naš narod. Zajednica ima i tu misiju i ona će na toj misiji nastaviti svoj put.

Puno je danas izazova i pred svakim od nas pojedinačno, ali i pred nama kao narodom. BiH je demokratska zemlja. To podrazumijeva jednaka prava za sve. Ipak, kada Islamska zajednica reaguje na određene izazove, konkretno na pitanja od važnosti za vjernike koje predstavlja, Bošnjake muslimane, iz određenih krugova se nastoji suziti njen prostor djelovanja, osporavajući joj to pravo na brigu za svoj narod. Gdje je mjesto Islamskoj zajednici danas u Bosni i Hercegovini?

- Njeno mjesto je gdje je uvijek i bilo. Islamska zajednica je zajednica našeg naroda. Ona pripada narodu i ona je glas naroda. Mi smo svjesni da Zajednica ima svoje prijatelje i ima one koji je ne vole, koji bi voljeli da ona bude slaba ili koji bi voljeli da je uopće nema. Imali smo u agresiji na Bosnu i Hercegovinu najveći udar na Zajednicu, znajući koliko je džemata razoreno, koliko je džamija porušeno, koliko je imama ubijeno.

Ona je bila jedna od meta i ona je i dalje meta dušmanima koji atakuju na naš narod, koji atakuju na naš identitet, i duhovni i nacionalni i kulturni. Zajednica jeste brana svemu tome. Ona se odupire, ima snage da kaže ono što treba da kaže, što treba da se čuje u našem narodu i ona će to nastaviti raditi, bez obzira na pritiske i atake na Islamsku zajednicu, na imame, na one ljude koji je predstavljaju.

Jer, mi ovdje gdje jesmo, svaki imam, svaki glavni imam, muftija, reisul-ulema, zna da je izabran, da je iz naroda, da ima svoju misiju i poslanje u ovom narodu i uvijek će biti otvoreni prema narodu, bez obzira kakvi pritisci bili. Mi se ne obaziremo na te pritiske, niti nas oni interesiraju, odnosno, interesiraju nas tek toliko da ih analiziramo i otkrivamo izvore tih ataka i pritisaka na Islamsku zajednicu. Ali, neka niko ne misli da će Islamska zajednica šutjeti, da će ustuknuti. Ona neće ustuknuti, jer je ona iz naroda i ona u ovom duhovnom, kulturnom, tradicijskom, dijelu predstavlja naš narod i ona je njegov glas.

Narod nad kojim je počinjen genocid nema luksuz da šuti

Posljednje poruke koje ste upućivali javnosti, vjernicima, među onima koji vole ovu domovinu, izazvale su zabrinutost. Koliko je realno da se ostvari ono što nas brine. A to je getoizacija Bosne i Hercegovine i Bošnjaka?

- Neki dan sam u Ahmićima kazao da mi trenutno vrlo često zbrajamo posljedice, žrtve, materijalne štete i tako dalje. Ali, slabo govorimo o uzrocima. Mi trebamo govoriti o uzrocima i trebamo otkrivati uzroke, oni su uvijek tu, oni su uvijek prisutni. Možda su ponekad skriveni, ali je naša odgovornost da ih razotkrivamo, da ih razobličimo, kako ne bismo došli ponovo u ono u čemu smo bili od 1992. do 1995. godine.

Narod nad kojim je počinjen genocid, nad kojim su počinjeni strašni zločini, nema luksuz da o tome šuti, da to zaboravi.

Postoje uzroci koji su doveli do genocida, do strašnih zločina, do silovanja i tako dalje. Ako ih prepoznajemo i danas, velika vjerovatnoća je da će se to ponoviti, ako mi nismo spremni da zaštitimo naš narod i da govorimo o opasnostima koje su pred našim narodom. Naša generacija koja je to sve preživjela i generacija naše djece koja je to na neki način gledala s neke distance, ali koja se još uvijek svega toga sjeća i vidi tragove onoga što se ovdje dogodilo, nema uopće i ne može imati luksuz da o tome ne govori. Mi trebamo biti vrlo otvoreni, na to upozoravati, ne zbog toga da bismo nekome naštetili, nego da bismo prevenirali štetu koja bi mogla nastati. Naš narod nikada u svojoj povijesti nije imao taj unutarnji nagon da nekog drugog progoni, ubija, zlostavlja, da čini zločine, kao narod. Uvijek je to dolazilo svana, ili je bilo pojedinaca u našem narodu koji su zarad nečijih tuđih zločinačkih ideja činili to. Ali to su bili pojedinci, a ne bošnjački narod - on nikada nije pristajao na to.

Čini li Vam se da smo, ipak, malo tihi kada treba govoriti o onome što smo prošli kao društvo, ili da su možda oni koji žele da se o tome ne govori glasniji?

- Takav je naš narod. Mi smo nakon agresije, nakon strašnih zločina i genocida, pomalo i na nagovor naših prijatelja koje imamo smatrali da treba na neki način taj ton sniziti, taj intenzitet sniziti, zarad toga da našim komšijama damo priliku da oni sami spoznaju i da sami otkriju ono što se događalo u Bosni i Hercegovini, i da dođu do istine, do pokajanja, kako bismo otvorili put pomirenju.

Moram kazati da je negdje do 2013. godine i popisa stanovništva postojala neka nada da bi naše komšije i narodi s kojima živimo ovdje, u čije ime su počinjeni zločini i genocid, prihvatili to i krenuli drugim putem, putem pokajanja, putem pomirenja. Međutim, ubrzo smo otkrili da se ustvari tamo ne događa ništa u dubini tog naroda, nego da na površini postoje neke izjave, više da bi zadovoljile širu javnost kao takvu, a onda smo otkrili da oni idu drugim putem.

Oni nastavljaju da veličaju ratne zločince, da ih odlikuju, da o njima govore kao o nacionalnim herojima, da vrijeđaju žrtve, da ih ponižavaju. Vidimo da tamo ozbiljne katarze nema.

Onda smo došli do spoznaje da ustvari mi trebamo na to ukazati, kako bi se stvari počele mijenjati, kako bi međunarodna zajednica shvatila da je naša pružena ruka samo osokolila one koji su počinili ratne zločine da krenu drugim putem- Smatram da o tome više ne možemo šutjeti, o tome naša javnost mora ozbiljno progovoriti, na to moramo ozbiljno ukazati. Ispred nas je velika borba za istinu o onome što se dogodilo, i za pravdu, da se ona ipak uspostavi. Društvo koje nije sposobno uspostaviti pravdu je društvo koje ide u ponor, u ambis. Pravda mora biti zadovoljena.

SAD su naš prijatelj, saveznici mogu promijeniti stranu

Dugo ste prisutni u javnom prostoru Bosne i Hercegovine, ranije kao muftija tuzlanski, a danas kao reisul-ulema. Susretali ste se s brojnim zvaničnicima, domaćim, međunarodnim. U posljednje vrijeme čitamo, slušamo o tome kako je međunarodna zajednica promijenila svoj odnos prema Bosni i Hercegovini i da je naša država prepuštena drugim centrima moći na Balkanu. Kako Vi vidite današnji odnos međunarodne zajednice prema Bošnjacima, a onda i prema Bosni i Hercegovini?

- Ima onih koji govore da je došlo do određenih promjena kada je u pitanju Bosna I Hercegovina i kada su u pitanju Bošnjaci. Ima onih koji govore da u svijetu u kojem živimo postoje samo interesi, ne postoje neka čvrsta prijateljstva. Imali smo različita iskustva našim bližim i daljim okruženjem, s međunarodnom zajednicom.

Moram kazati, to moramo naučiti kao narod, postoje države koje jesu prijateljske prema Bosni i Hercegovini i koje, bez obzira kakve bile naše pozicije prema tim državama, one svoje prijateljstvo i dalje potvrđuju. To želim kazati, vrlo javno, mi se uvijek možemo osloniti na Sjedinjene Američke Države kao našeg prijatelja.

Ja sam uvjeren da je toj državi stalo do Bosne i Hercegovine i da je uvijek podržava. Ali postoje i zemlje koje su partneri Bosne I Hercegovine, saveznici. Trebamo razlikovati prijatelje i saveznike. Zemlje koje su saveznice Bosne i Hercegovine, mogu biti saveznice na nekom projektu, ali ne moraju uvijek stajati iza Bosne i Hercegovine. Valja nam se naučiti da i takvih država ima. Njih ima i u Evropi, i na Istoku i na Zapadu. Postoje zemlje koje su nam bratske, poput Turske. Međunarodna zajednica i njen odnos prema Bosni i Hercegovini je uvijek različit, različit je odnos država. Mi to trebamo razlikovati, učiti na tome i znati da prijatelji uvijek ostanu prijatelji, bez obzira kakav je naš trenutni odnos prema njima, a saveznici mogu da mijenjaju strane.

Spomenuli se na početku razgovora razjedinjenost bošnjačkih prvaka. Posljednja dešavanja pokazuju to da je među Bošnjacima teško postići konsenzus, čak i oko najvažnijih pitanja. Međutim, kada razgovaramo s "običnim ljudima" oni kažu posljednji stub odbrane je Islamska zajednica, sve ovo ako ne uspije, Zajednica mora opstati. Vidite li Vi tako Islamsku zajednicu i može li institucija Islamske zajednice I institucija reisul-uleme biti taj presudni faktor koji će na kraju ujediniti bošnjačke prvake?

- Bošnjački prvaci nikada nisu bili jedinstveni. Kroz povijest to znamo, od pokreta Gradaščevića do danas. U vrijeme predsjednika Izetbegovića imali smo također Zulfikarpašića, imali smo puno drugih, da ne kažem do izdaje Fikreta Abdića.

Bošnjaci kao narod i bošnjački prvaci, neki su više servilni prema drugima, neki stoje s obje noge na poziciji odbrane Bosne i Hercegovine i poziciji Bošnjaka unutar Bosne i Hercegovine. To je tako bilo i tako će biti.

Islamska zajednica ima svoju jednu ulogu, ona ne može potpuno preuzeti odgovornost za sve procese unutar našeg naroda, niti treba niti može to uraditi. Jako je važno izgrađivati taj patriotski odnos i u Islamskoj zajednici i van Islamske zajednice, u našoj akademskoj zajednici, u našoj političkoj zajednici, kod naših privrednika. Svugdje treba raditi na tome i moraju biti institucije, ustanove, za to zadužene, koje će u kontinuitetu raditi na tome što se zove jedinstvo našeg naroda i patriotizam, osjećaj za državu.

Mene ne brine razjedinjenost naših političara kada je u pitanju vlast, vlast je uvijek prelazila iz jedne u drugu ruku. To je prirodan proces, to je Božije određenje. A vlast bi trebala biti samo sredstvo, nikad cilj, samo sredstvo da se dođe do cilja, da se sačuva država, da se sačuva narod, da se zaštite vrijednosti u kojima živimo. Ukoliko ne postoje različiti ciljevi, različito gledanje na državu, vlast kao takva i ta razjedinjenost političara nije ništa opasno u našem narodu. Međutim, ukoliko su dijametralno suprotstavljena gledišta na državu i poziciju našeg naroda i ako su svađe postale personalne, ako one truju odnose u narodu, one su opasne i njima se treba suprotstaviti.

Zajednica će pozivat naš narod, ukazivat mu na te opasnosti. Naravno, narod će se odazvati onoliko koliko će se odazvati, prepoznat će vjerovatno i sam ono što je opasnost i na to će reagirati. Niko u povijesti nije radio na štetu naroda, a da ga narod nije obilježio, označio. To će se sigurno desiti, ko god to bio.

Onaj ko radi na štetu naroda, ko radi na štetu države, zna se kako se on naziva. Imali smo to i u našoj bližoj i daljoj povijesti - od pokreta Gradaščevića, pa do agresije na Bosnu i Hercegovinu, imali smo Izetbegovića i Fikreta Abdića i znamo naravno kakvo je mjesto jednom a kakvo je mjesto drugom. To će se desiti i dan danas.

Godine 2015. kada su srbijanske službe pokušale lažirati atentat na predsjednika Aleksandra Vučića, u Potočarima, Vi ste vjernike pozvali da se okrenu Kibli. Jesmo li danas dovoljno okrenuti prema Kibli?

- To je bila jedna posebna situacija, bio je vjerski obred. Neki su kasnije taj moj poziv pokušavali staviti u političku ravan. Ne može se to komparirati, ali, kada je u pitanju narod trebamo biti posvećeni vjeri i vrijednostima vjere i posvećeni državi i onome što država za nas znači.

U vjerskom smislu, naravno, zna se gdje je naša Kibla i zna se kakve vrijednosti zagovaramo. U političkom smislu, a vrlo često se taj poziv pokušava prenijeti u političko polje, mi znamo šta nam je kibla i šta bi nam trebala biti kibla u političkom smislu - to je Bosna i Hercegovina, naša domovina, njen napredak, njen boljitak na svakom planu, i na unutarnjem i na vanjskom.

Traganje za prijateljima, otkrivanje novih mogućnosti da se Bosna i Hercegovina prezentuje na najbolji način, da se govori o njenoj prošlosti onako kako se treba govoriti, ali da se ne ostane u toj prošlosti, nego da se živi i sadašnji život, da budemo odgovorni prema vremenu u kojem živimo i da pokušavamo projicirati neku budućnost, a to je, kako smo bar za sad svi ubijeđeni, to je naš pristup Evropskoj uniji i NATO savezu. Naša kibla u vjerskom smislu je poznata, ali i u ovom smislu našeg odnosa prema domovini bi trebala biti potpuno jasna i poznata.

Neizostavan dio Vaše misije, Vašeg rada jeste i saradnja s predstavnicima drugih vjerskih zajednica. Kako ocjenjujete do sada tu saradnju i da li je u tom polju moguć konsenzus, koji bi se onda preslikao na polja gdje se donose političke odluke?

- Islamska zajednica s vjerskim zajednicama nastoji uspostaviti dobru saradnju. Kao i sve u životu, i saradnja s vjerskim zajednicama ima svoje putanje. Nekada postoji kulminacija tih odnosa, nekada oscilacija svega toga. Na koncu, i mi smo samo ljudi i na nas utiču i vanjski faktori koji su neminovno prisutni, utiču i na vjerske zajednice, a onda naravno i naša različita gledanja na prošlost, možda i na sadašnjost, pa i na budućnost, također određuju nivo tih odnosa.

Trenutno mislim da je dijalog u zastoju, pogotovo s Pravoslavnom crkvom. Nisam član Međureligijskog vijeća, u ime Islamske zajednice je naš muftija Grabus član, ali znam da postoji neko zamrznuto stanje od strane Pravoslavne crkve. Razmišljao sam o tome da možda nakon Bajrama vidim da se susretnem s mitropolitom, da vidim koji su razlozi. Treba razgovarati s njim i vidjeti kako se to može otkloniti. Držim da je dijalog važan, držim da je međureligijski dijalog bitan u državi Bosni i Hercegovini, bitan je za sve naše narode i religijske zajednice.

Nema ništa važnije od mira, sve religije pozivaju miru i svoju doktrinu svi zasnivamo na miru. Mir je osnova vjere.

Naravno, na probleme ne možemo šutjeti kada ih vidimo. Ponekad možda i govorimo jezikom koji je oštriji, ali pokušavamo upozoriti da smo se primakli nekoj granici koja može izazvati velike potrese i dovesti do onoga što je najgore. Međutim, na neke stvari ne trebamo emotivno reagirati, treba stvari pokušavati stišavati i dati priliku razgovorima. Svjesni smo toga čak i kad dođe do sukoba, do ratova, ljudi na kraju sjedu i razgovaraju, razgovor nema alternativu.

Vjera nas uči da je vjernik uvijek na dobitku, i kada gubi i kada dobija kaže hvala Allahu. Kako vidite budućnost Islamske zajednice? Ima li razloga za zabrinutost ili pak za optimizam?

- Islamska zajednica je kroz povijest imala svoj hod i ona će taj svoj hod nastaviti, on će uvijek biti prirodan. Ona će nastojati da se organizira tako da odgovori izazovima koji su pred njom. Tokom rata smo imali jedne izazove, netom poslije rata smo imali druge izazove - da obnovimo Zajednicu, da obnovimo džemate. Sada vidimo da veliki broj ljudi napušta ove prostore, odlazi u dijasporu. Zajednica mora voditi računa i o tom dijelu našeg stanovništva i organizirati se, kao što se i organizirala kroz džemate. Još uvijek su to naši početnički koraci na tom planu i tu postoje izazovi, kao što postoje izazovi i unutar Bosne i Hercegovine da se očuvaju džemati, posebno u povratničkim mjestima. Zajednica će nastaviti djelovati u svojoj misiji u našem narodu.