Bosanskohercegovački književnik, akademik i univerzitetski profesor Dževad Karahasan preminuo je u 70. godini nakon dvije godine borbe s teškom bolešću. Njemački mediji pišu da će nam nedostajati jedan takav pisac.

Kornelija Geibler (Cornelia Geißler) u listu „Berliner Zeitung" pored ostalog piše da je „Dževad Karahasan vodio kampanju za demokratsku raznolikost ideja. Pojednostavljenje je nazvao "osnovnim grijehom” za književnost. Sarajevo, grad u koji je došao studirati 1972. godine mu je postalo životna tema".

Autorica dalje navodi da je 1993. godine zračnom lukom napustio Sarajevo ali ga je u suštini uvijek nosio sa sobom. 

„Utopija o suživotu religija i kultura, koja je privremeno ostvarena i u socijalističkoj Jugoslaviji, intelektualna i kulturna raznolikost, rat i opsada od 1425 dana, našli su svoj put u njegovom stvaralaštvu".

"Dnevnik selidbe"

Tragovi njegove životne teme najjasniji su u "Dnevniku selidbe", prvi put objavljenom 1993. i dorađenoj verziji 2021. godine. Umjesto pogovora, novo izdanje sadrži razgovor između autora i urednice njegove izdavačke kuće Katarine Rab (Katharine Raabe). Dževad Karahasan objašnjava kako je tokom opsade sa zaprepaštenjem shvatio da počinje usvajati dualistički pogled na svijet, misleći na “njih” i “nas”. 

- Ovakvo razmišljanje je opasno, jer "pisac i književnost, kako ja razumijem, ne smiju da se upliću u pojednostavljivanje. Uprošćavanje je, po meni, osnovni grijeh, najozbiljniji koji književnost može da počini". Bio je evropski pisac svjetske klase, nedostajat će nam - piše pored ostalog Kornelija u listu „Berliner Zeitung".

Jedan od najpoštovanijih

Tilman Šprekelsen (Spreckelsen) u članku objavljenom u listu „Frankfurter Allgemeine Zeitung" piše o Karahasanovim djelima i navodi da „njegova tuga zbog gubitka svijeta u kojem tenzije koje je primjećivao među pojedinim ljudima, još uvijek nisu prevaziđene kod čitavih etničkih grupa, može se u svakom trenutku osjećati u njegovim romanima i esejima. Isto tako se može osjećati i njegovo uvjerenje da umjetnost i književnost, posebno u ovoj situaciji, je više od udobnosti koju odvraćanje od nepodnošljive stvarnosti može ponuditi. Ponuda za dijalog, koju sadrži, ako je prihvaćena, može pomoći u očuvanju sebe".

Gregor Dotzauer u listu „Tagesspiegel" piše da je Karahasan do „zadnjeg kutka svakodnevnog života rasvijetlio šta znači rat u vremenu koje su barem Evropljani nakon Drugog svjetskog rata željeli vidjeti kao početak vječnog mira. Opsada njegovog grada Sarajeva od strane bosanskih Srba u aprilu 1992. godine, koja je sa 1.425 dana prerasla u najdužu opsadu (jednog glavnog grada) 20. stoljeća, postala je lična trauma za Dževada Karahasana, istorijska paradigma i oličenje mogućnosti i nemogućnosti etničko- vjerski pluralizam u isto vrijeme. Dževad Karahasan, čovjek neizmjerne druželjubivosti i srdačnosti, dobio je mnoga priznanja za svoj rad, a posljednju Goetheovu nagradu grada Frankfurta 2020. godine."

Austrijski list „Standard" piše da je Karahasan „važio za jednog od najpriznatijih autora na Balkanu - i za jednog od najpoštovanijih u regionu. Karahasanova djela uključuju romane, drame, eseje i teorijske spise. Zajedničko svim žanrovima bio je određeni poticaj za prosvjetiteljstvo, želja da djeluje kao posrednik između Istoka i Zapada ili između islama i kršćanstva."