Na današnji dan, prije 30 godina, prokopan je Sarajevski tunel spasa koji je bio jedina komunikacija opkoljenog Sarajeva sa ostatkom države i svijeta, od jula 1993. do završetka opsade, krajem februara 1996. godine.
Zbog vojnog, političkog, psihološkog značaja i značaja za snabdijevanja grada koji je imao, bio je najstrože čuvana tajna – "tunel kojeg nema“.
Otežane okolnosti
Radovi na prokopavanju tunela, pod izuzetno otežanim okolnostima, trajali su više od pola godine. Peokopavanjem tunela Sarajevo je dobilo izlaz u svijet, izlaz širine nešto više od jednog, visine od jednog i po metra te dužine od oko 800 metara.
Rešid Zorlak bio je rukovodlac gradnje projekta nazvanog Tunel D-B, a Nedžad Branković glavni projektant. Sam ulaz u tunel nalazi se ispod garaže kuće koja je bila u vlasništvu porodice Kolar.
Zahvaljujući tunelu ponovo su uspostavljene telefonske veze, dotok nafte, snabdijevanje opkoljenog grada hranom i električnom energijom.
Izvor preživljavanja
Sarajevski ratni tunel bio je izvor preživljavanja tokom četverogodišnje opsade. Od ideje do realizacije, po funkciji i mnogo čemu drugom je jedinstven objekat ove vrste na svijetu. Dašak slobode dospio je kroz tunel do grada koji se gušio i bio je dovoljan da ljudima podari novu snagu za opstanak u godinama rata.
Prolazak ljudi kroz tunel odvijao se u dva smjera naizmjenično. Svaki čovjek je sa sobom nosio ruksak natovaren s hranom i drugim stvarima, a za prolazak je bilo potrebno odobrenje.
Prosječno, kroz tunel je prolazilo i do 4.000 ljudi dnevno. U dokumentima je evidentirano, imenom i prezimenom, 400.812 lica. Prelazak tih skoro 800 metara nekada je trajalo i po dva sata, a svaki prolazak nosio je svoju priču.
